Puma Punku

Na visoravni kraj jezera Titicaca leže razbacani kameni blokovi s pravim kutovima, glatkim plohama i utorima toliko pravilnima da ih neki smatraju strojnim radom. Arheolozi odgovaraju da je posao mogao biti obavljen kamenom, pijeskom i strpljenjem.

Ukratko

  • Puma Punku je umjetna stepenasta platforma s ostacima kamenih građevina u Tiwanakuu u Boliviji, središtu andske kulture koja je cvala između 6. i 10. stoljeća.
  • Poznat je po blokovima od andezita i crvenog pješčenjaka s glatkim plohama, oštrim unutarnjim kutovima i ponovljenim oblicima, od kojih su najpoznatiji blokovi nalik slovu H.
  • Pisci o drevnim astronautima tvrde da takvu obradu nije bilo moguće izvesti bez napredne tehnologije; arheolozi su pokazali odakle je kamen donesen, a pokusi da se slični oblici mogu isklesati kamenim alatom.
  • Kojim su točno alatom i postupcima klesari postigli tako ravne plohe, ni arheolozi još ne znaju sa sigurnošću.

Tiwanaku leži na visoravni Altiplano, nedaleko od južne obale jezera Titicaca, na gotovo četiri tisuće metara nadmorske visine. Ondje je između 6. i 10. stoljeća bilo središte kulture koja je vladala većim dijelom bazena jezera i utjecala na krajeve današnjeg Perua i Čilea. Gradu su pripadali humak Akapana, ograđeni prostor Kalasasaya, slavna Vrata Sunca i, oko kilometar jugozapadno, Puma Punku, na jeziku ajmara "vrata pume".

Ruševina koju su razgrabili

Puma Punku je platforma od zemlje obložena kamenom, široka oko 167 i duga oko 117 metara. Na njoj su nekoć stajale građevine s vratima, prozorima i reljefima, ukrašene metalnim pločicama i bojama. Španjolski putnici u 16. i 17. stoljeću opisivali su je kao čudesnu, iako nedovršenu građevinu. Kroničar Bernabé Cobo zapisao je da su na jednoj platformi još stajala vrata i jedan "prozor".

Nakon toga su je stoljećima pljačkali tragači za blagom, a kamen se odvozio za gradnju kuća i crkava, pa čak i kao tucanik za prugu. Arheolog Alexei Vranich, koji je 2018. pokušao rekonstruirati građevinu 3D-ispisom, ističe da od otprilike 150 sačuvanih blokova nijedan nije na izvornom mjestu. Ono što posjetitelji danas vide razbacani su ulomci, a ne srušena građevina.

Kameni blokovi

Najveća kamena ploča duga je oko 7,8, široka oko 5,2 i debela oko jedan metar i procjenjuje se da teži oko 131 tonu. Načinjena je od crvenog pješčenjaka, kao i druge velike ploče temelja. Geološke analize pokazale su da je pješčenjak donesen iz kamenoloma udaljenog desetak kilometara, uz strmu padinu, a andezit za fino obrađene blokove i ukrase s poluotoka Copacabana, s druge strane jezera, devedesetak kilometara daleko.

Andezitni blokovi su ono po čemu je Puma Punku poznat. Imaju ravne plohe, oštre unutarnje kutove, utore i rupe, a mnogi su gotovo jednaki, kao da su rađeni po predlošku. Blokovi u obliku slova H bili su dijelovi niza malih slijepih vrata. Neki blokovi imaju udubine u obliku slova T, u koje su ulijevane metalne spojnice od legure bakra, arsena i nikla, kako bi držale blokove zajedno. U južnom kanalu Puma Punkua te su spojnice lijevane izravno u kamen.

Radiokarbonsko datiranje organskih ostataka iz najdubljeg sloja nasipa pokazalo je da je gradnja platforme počela nakon 536.–600. Iskopavanja su također pokazala da ispod Puma Punkua nema starijih slojeva, što odgovara vremenu procvata Tiwanakua.

Tvrdnje o nemogućoj obradi

Od šezdesetih godina 20. stoljeća Tiwanaku i Puma Punku česti su primjeri u knjigama o drevnim astronautima, među ostalim u knjigama Ericha von Dänikena, a kasnije i u televizijskim serijama. Zagovornici tvrde da se tako ravne plohe i precizni kutovi ne mogu postići bez strojeva, da su blokovi preteški za ljude bez kotača i tegleće stoke i da ponavljanje istih oblika upućuje na industrijsku izradu. Neki idu dalje i tvrde da je Puma Punku mnogo stariji nego što kažu arheolozi.

Drukčiju tvrdnju zastupa francuski kemičar Joseph Davidovits, koji je u knjizi iz 2024. iznio mišljenje da kamen u Puma Punkuu nije klesan nego lijevan, kao vrsta umjetnog kamena od mineralnih veziva. Geolozi i arheolozi tu ideju uglavnom ne prihvaćaju, jer analize povezuju blokove s prirodnim kamenolomima.

Što su pokazali pokusi

Arhitekti Jean-Pierre Protzen i Stella Nair sa Sveučilišta u Berkeleyju proveli su prvo sustavno terensko istraživanje kamena u Tiwanakuu. U radu iz 1997. napisali su da su klesari Tiwanakua za glatke plohe i oštre unutarnje kutove koristili postupke koji nisu poznati ni Inkama ni nama, jer se takvi kutovi ne mogu postići samo udaranjem kamenim batom. Ta se rečenica često citira kao potvrda tvrdnji o tajanstvenoj tehnologiji, iako autori misle na nepoznat ljudski postupak.

Nair je kasnije pokušala isklesati dio ukrasa kamenim alatom: oštricama, ljuskama i dlijetima od kremena, opsidijana, kvarcita i hematita. Uspjela je isklesati motiv polovice križa širok dvadesetak centimetara s jednakom preciznošću kao na Puma Punkuu. Za to joj je trebalo oko 40 sati, a procijenila je da bi iskusnom klesaru trebalo oko 25. Jedino što nije uspjela ponoviti bila je posve ravna unutarnja ploha udubljenja. Brončani alat pokazao se nedjelotvornim na tvrdom andezitu.

Za prijevoz teških ploča predlažu se užad od kože ljama, kosine i velik broj radnika, ali nijedna metoda nije dokazana. Arheolozi ističu da je Tiwanaku na vrhuncu u gradskom središtu i okolici imao deset do dvadeset tisuća stanovnika i razvijene sustave navodnjavanja, pa je mogao organizirati velik posao. Kultura Tiwanakua raspala se oko 1000., najvjerojatnije zbog duge suše, a Puma Punku je vjerojatno ostao nedovršen. Tiwanaku je 2000. upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Kronologija

  1. Oko 536.–600.: Počinje gradnja platforme Puma Punku.
  2. Oko 700.–1000.: Vrhunac kulture Tiwanakua.
  3. Oko 1000.: Kultura Tiwanakua se raspada; Puma Punku ostaje nedovršen.
  4. 16.–17. st.: Španjolski putnici opisuju građevine koje još stoje.
  5. 1968.: Erich von Däniken objavljuje knjigu o drevnim astronautima.
  6. 1997.: Jean-Pierre Protzen i Stella Nair objavljuju istraživanje kamena u Tiwanakuu.
  7. 2000.: Tiwanaku je upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
  8. 2018.: Alexei Vranich objavljuje rekonstrukciju Puma Punkua pomoću 3D-ispisa.
  9. 2024.: Joseph Davidovits objavljuje knjigu o navodno lijevanom kamenu.

Ključne osobe

  • Jean-Pierre Protzen: Arhitekt sa Sveučilišta u Berkeleyju koji je proučio klesarske postupke u Tiwanakuu.
  • Stella Nair: Povjesničarka arhitekture koja je pokusima isklesala dio ukrasa kamenim alatom.
  • Alexei Vranich: Arheolog koji je datirao gradnju i rekonstruirao Puma Punku.
  • Bernabé Cobo: Španjolski kroničar koji je opisao građevine koje su još stajale.
  • Erich von Däniken: Pisac koji je Tiwanaku uvrstio među dokaze za drevne astronaute.
  • Joseph Davidovits: Francuski kemičar koji tvrdi da je kamen u Puma Punkuu lijevan.

Što se zna

  1. Gradnja platforme počela je nakon 536.–600.
  2. Najveća ploča od crvenog pješčenjaka teži oko 131 tonu i donesena je iz kamenoloma udaljenog desetak kilometara.
  3. Andezit potječe s poluotoka Copacabana, devedesetak kilometara daleko.
  4. Blokovi su povezivani metalnim spojnicama od legure bakra, arsena i nikla.
  5. Pokus Stelle Nair pokazao je da se dio ukrasa može isklesati kamenim alatom s jednakom preciznošću.
  6. Tiwanaku je od 2000. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.

Otvorena pitanja

  • Kojim su alatom klesari Tiwanakua postizali posve ravne unutarnje plohe?
  • Kako su prenijeli ploče teške više od sto tona?
  • Kako je Puma Punku izgledao prije nego što su ga razgrabili?
  • Zašto je ostao nedovršen?

Teorije

  • Klesari su koristili kamene alate, abrazivni pijesak i predloške koji se nisu sačuvali
  • Velik broj organiziranih radnika s užadi i kosinama obavio je posao bez posebne tehnologije
  • Blokovi su lijevani od umjetnog kamena, a ne klesani
  • Graditelji su imali tehnologiju ili pomoć izvana koja nije poznata arheologiji

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori