Irak i oružje za masovno uništenje

Dana 5. veljače 2003. američki državni tajnik Colin Powell govorio je pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda više od sat vremena. Pokazivao je satelitske snimke, puštao presretnute razgovore iračkih časnika i u jednom trenutku podigao malu bočicu kako bi pokazao koliko bi bilo dovoljno antraksa za veliku štetu. Jedan od slajdova prikazivao je crteže kamiona s prikolicama, za koje je rekao da su pokretni laboratoriji za proizvodnju biološkog oružja.

Šest tjedana kasnije, 20. ožujka 2003., Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i saveznici napali su Irak. Režim Sadama Huseina pao je za tri tjedna. Oružje zbog kojeg je rat službeno započeo nije pronađeno.

Kako je nastala procjena

Irak je u osamdesetima doista imao kemijsko oružje i upotrijebio ga je protiv Irana i protiv Kurda u Halabdži 1988. Nakon Zaljevskog rata 1991. inspektori UN-a otkrili su i uništili velik dio programa. Godine 1998. inspektori su napustili zemlju, pa vanjski svijet nekoliko godina nije imao izravan uvid u ono što se ondje događa.

U listopadu 2002. američke obavještajne službe objavile su nacionalnu procjenu u kojoj su zaključile da Irak ima kemijsko i biološko oružje i da obnavlja nuklearni program. Mjesec prije britanska vlada objavila je dokument u kojem je, među ostalim, pisalo da Irak neko oružje može pripremiti za uporabu u 45 minuta. U siječnju 2003. predsjednik George W. Bush u godišnjem obraćanju Kongresu rekao je da je, prema britanskim podacima, Irak nedavno tražio velike količine urana u Africi.

Inspektori UN-a pod vodstvom Hansa Blixa vratili su se u Irak u studenome 2002. Do ožujka 2003. nisu pronašli dokaze o obnovljenim programima, ali nisu mogli ni potvrditi da je sve uništeno. Tražili su još vremena.

Što su pokazale istrage

Nakon invazije stotine američkih i britanskih stručnjaka okupljenih u Iračkoj istražnoj skupini pretraživali su zemlju više od godinu dana. Završno izvješće skupine, koju je vodio Charles Duelfer, objavljeno je u rujnu 2004. Zaključilo je da Irak nakon 1991. nije imao zalihe kemijskog ni biološkog oružja i da je nuklearni program napušten. Sadam Husein, prema izvješću, želio je programe obnoviti kad prestanu sankcije, a dvosmislenost oko oružja koristio je da zastraši susjede.

Senatski odbor za obavještajne službe u srpnju 2004. objavio je izvješće o prijeratnim procjenama. Zaključio je da je većina glavnih tvrdnji iz procjene iz listopada 2002. bila preuveličana ili nepotkrijepljena podacima na kojima se temeljila. Uzrok je vidio u kolektivnom razmišljanju: analitičari su pretpostavili da Irak oružje ima i nove podatke tumačili tako da se uklope u tu pretpostavku. Odbor nije pronašao dokaze da su političari pritiskom natjerali analitičare da promijene zaključke. Drugi dio izvješća iz 2008. ocijenio je da su neke javne izjave dužnosnika, posebno o vezama Iraka s al-Kaidom, išle dalje od onoga što su obavještajni podaci pokazivali.

Predsjedničko povjerenstvo poznato po predsjedavajućima Robbu i Silbermanu u ožujku 2005. ocijenilo je da su obavještajne službe bile "potpuno u krivu".

Izvor zvan Curveball

Tvrdnja o pokretnim laboratorijima temeljila se uglavnom na iskazima jednog iračkog prebjega u Njemačkoj, kojem je njemačka obavještajna služba dala nadimak Curveball. Američki obavještajci nikad ga nisu sami ispitali, a dio njemačkih i američkih službenika prije rata upozoravao je da mu se ne može vjerovati. Godine 2011. prebjeg, Rafid Ahmed Alwan al-Janabi, rekao je britanskom listu Guardian da je priču izmislio kako bi pomogao srušiti Sadamov režim.

Tvrdnja o uranu iz Afrike temeljila se dijelom na dokumentima o navodnoj kupnji u Nigeru, za koje je Međunarodna agencija za atomsku energiju u ožujku 2003. utvrdila da su krivotvoreni.

Chilcotova istraga

U Ujedinjenom Kraljevstvu istraga pod vodstvom Sir Johna Chilcota trajala je sedam godina, a izvješće od dvanaest svezaka objavljeno je 6. srpnja 2016. Istraga je zaključila da su procjene o iračkom oružju predstavljane sa sigurnošću koja nije bila opravdana, da Ujedinjeno Kraljevstvo nije iscrpilo mirne mogućnosti prije invazije i da je planiranje razdoblja nakon rata bilo potpuno neodgovarajuće. Istodobno je navela da nema dokaza da su obavještajni podaci nepravilno uneseni u dokument iz 2002. ni da je ured premijera nepravilno utjecao na njegov tekst.

Pogreška ili obmana

Upravo tu razliku istrage ne razrješavaju do kraja. Kritičari rata tvrde da su vlade unaprijed odlučile o invaziji i zatim birale podatke koji su to opravdavali, pri čemu upućuju na dokumente poput takozvanog Downing Street memoranduma iz srpnja 2002. Dužnosnici tadašnjih vlada odgovaraju da su vjerovali u ono što su im obavještajne službe govorile, kao i službe mnogih drugih zemalja, i da je Sadam Husein sam stvarao dojam da nešto skriva. Službene istrage utvrdile su teške pogreške i preuveličavanja, ali nisu zaključile da su političari znali da Irak oružje nema.