Svjedočenje Nayirah

Dana 2. kolovoza 1990. iračka vojska Sadama Huseina napala je i u nekoliko sati zauzela Kuvajt. Kuvajtska vlada i vladarska obitelj pobjegli su u Saudijsku Arabiju. Sjedinjene Države počele su slati vojsku u Zaljev, ali američka javnost nije bila jedinstvena u tome treba li zbog Kuvajta ratovati.

Iz okupirane zemlje stizale su vijesti o uhićenjima, mučenjima i pljački. Među njima se od rujna 1990. ponavljala jedna posebno teška: da irački vojnici iz bolnica odnose inkubatore za nedonoščad, a bebe ostavljaju na podu.

Četiri minute u Kongresu

Dana 10. listopada 1990. Kongresni odbor za ljudska prava, neformalna skupina zastupnika koju su vodili Tom Lantos i John Porter, održao je javno saslušanje o stanju u Kuvajtu. Taj odbor nije bio službeni odbor Kongresa, pa svjedoci nisu govorili pod prisegom.

Posljednja je govorila petnaestogodišnja djevojka predstavljena samo imenom Nayirah. Objašnjeno je da se njezino prezime ne navodi zbog sigurnosti obitelji u okupiranom Kuvajtu. Rekla je da je kao dobrovoljka bila u bolnici al-Addan i da je vidjela kako vojnici s oružjem ulaze, vade bebe iz inkubatora, odnose inkubatore i ostavljaju djecu da umru na hladnom podu. Plakala je dok je govorila. Cijelo svjedočenje trajalo je oko četiri minute.

Snimku saslušanja agencija Hill & Knowlton istog je dana poslala televizijskim postajama. Dijelovi su prikazani u večernjim vijestima.

Priča koja se ponavljala

U sljedećim tjednima predsjednik George H. W. Bush priču o inkubatorima spominjao je više puta. Organizacija Amnesty International u prosincu 1990. objavila je izvješće o kršenjima ljudskih prava u Kuvajtu u kojem je navela i smrti beba izvađenih iz inkubatora, oslanjajući se na iskaze izbjeglica. Kad je Senat u siječnju 1991. sa 52 glasa prema 47 odobrio uporabu sile, nekoliko senatora u raspravi spomenulo je inkubatore. Zaljevski rat počeo je 17. siječnja 1991., a Kuvajt je oslobođen krajem veljače.

Tko je bila Nayirah

Nakon oslobođenja novinari su mogli razgovarati s liječnicima u kuvajtskim bolnicama. Novinar televizije ABC John Martin u ožujku 1991. izvijestio je da su bebe doista umirale jer su liječnici i medicinske sestre pobjegli ili prestali raditi, ali da nije pronašao potvrdu da su vojnici vadili bebe iz inkubatora.

Dana 6. siječnja 1992. novinar i izdavač John R. MacArthur objavio je u New York Timesu članak u kojem je otkrio da je Nayirah kći Sauda Nasira al-Sabaha, kuvajtskog veleposlanika u Washingtonu i člana vladarske obitelji. Otkrio je i da je saslušanje pripremila agencija Hill & Knowlton, koju je za kampanju u SAD-u unajmila skupina Građani za slobodni Kuvajt, financirana gotovo u potpunosti od kuvajtske vlade u izbjeglištvu. Prema kasnijim navodima, s Nayirah je svjedočenje vježbala potpredsjednica agencije Lauri Fitz-Pegado.

Lantos je odgovorio da je identitet djevojke prešutio na molbu njezina oca, radi zaštite obitelji, i da je njezin iskaz bio u skladu s drugim izvješćima o iračkim zločinima. Agencija Hill & Knowlton tvrdila je da nije imala razloga sumnjati u njezinu iskrenost. Veleposlanik je rekao da je njegova kći bila u Kuvajtu i vidjela ono što je opisala.

Što su pokazale istrage

Organizacija Middle East Watch, dio Human Rights Watcha, 1992. objavila je rezultate vlastite istrage. Liječnici bolnice al-Addan rekli su istražitelju da iz rodilišta nije odnesen nijedan inkubator i da nijedna beba nije izvađena iz njih. Organizacija je zaključila da su bolnice doista bile meta, ali da je priča o inkubatorima izgrađena od zrna istine i preuveličana. Amnesty International povukao je svoju tvrdnju i naveo da nije pronašao pouzdane dokaze da su irački vojnici uzrokovali smrt beba vadeći ih iz inkubatora.

Kuvajtska vlada naručila je istragu od privatne tvrtke Kroll. Prema izvješćima o toj istrazi, Nayirah je istražiteljima rekla da je u bolnici bila samo kratko i da je vidjela jednu bebu izvan inkubatora na trenutak.

Što ostaje

Irački zločini u okupiranom Kuvajtu bili su stvarni: organizacije za ljudska prava dokumentirale su uhićenja, mučenja, pogubljenja i pljačku, uključujući pljačku bolničke opreme. Svjedočenje Nayirah ne mijenja te činjenice. Ono je postalo primjer kako se uz pomoć agencije za odnose s javnošću, svjedoka čiji je identitet skriven i televizijske snimke jedna nepotvrđena priča može proširiti i postati dio javne rasprave o ratu.