Jezero kostiju Roopkund

Roopkund leži u kamenitoj udolini podno masiva Trišul, u okrugu Chamoli u indijskoj saveznoj državi Uttarakhand. Promjer jezera rijetko je veći od četrdesetak metara, a duboko je oko tri metra. Veći dio godine prekriveno je ledom i snijegom. Tek kad se krajem ljeta otopi, na dnu i uz obalu vide se kosti.

Nalaz čuvara parka

Kosti je 1942. ponovno otkrio Hari Kishan Madhwal, čuvar šuma na području današnjeg nacionalnog parka Nanda Devi. Bila je to sredina Drugog svjetskog rata, pa su britanske vlasti isprva strahovale da je riječ o japanskim vojnicima koji su se tajno probijali preko planina. Ubrzo se pokazalo da su ostaci mnogo stariji.

Uz kosti su pronađeni drveni predmeti, željezni vrhovi kopalja, kožne papuče i prstenje. Procjenjuje se da je na mjestu bilo ostataka više od tristo ljudi. Antropološki zavod Indije proučavao ih je pedesetih godina, a dio se danas čuva u njegovu muzeju u Dehradunu.

Kraljevo hodočašće

Ljudi iz okolnih sela znali su za jezero i prije 1942. i imali su svoje objašnjenje. Prema predaji, kralj Kannauja Jasdhaval krenuo je sa svojom trudnom ženom Balampom, slugama i plesačima na hodočašće do svetišta božice Nande Devi. Pratnja se ponašala neprimjereno svetom putu, a božica je na njih poslala oluju s tučom u kojoj su svi poginuli. Pjesme koje se i danas pjevaju u kraju spominju taj događaj.

Jezero leži na putu velikog hodočašća Nanda Devi Raj Jat, koje se održava jednom u dvanaest godina u čast božice Nande. Zato su mnogi istraživači pretpostavljali da su stradali bili hodočasnici. Druga objašnjenja govorila su o vojsci ili trgovcima zatečenima u nevremenu, a treća o epidemiji.

Tuča ili nešto drugo

Antropolozi su na nekim lubanjama pronašli ozljede koje su protumačili kao udarce okruglih predmeta odozgo, i zaključili da je tuča, kakva se u tom kraju zaista zna pojaviti, mogla biti uzrok smrti. Radiougljično datiranje u laboratoriju Sveučilišta u Oxfordu smjestilo je smrt u razdoblje oko 850. godine. Činilo se da se predaja i znanost slažu: jedna skupina, jedno nevrijeme, jedan trenutak u 9. stoljeću.

Problem je bio u tome što jezero nikad nije sustavno arheološki istraženo. Kosti su razasute, odroni ih stalno pomiču, a planinari i znatiželjnici godinama su ih premještali, slagali i odnosili. Vlasti okruga Chamoli upozoravale su da posjetitelji odnose kosti, pa i na mazgama, i tražile su zaštitu mjesta.

Tri skupine, dva vremena

Međunarodni tim pod vodstvom Éadaoin Harney s Harvarda, u kojem su bili i indijski genetičari iz Centra za staničnu i molekularnu biologiju u Hyderabadu, objavio je 2019. u časopisu Nature Communications rezultate analize DNK iz kostiju 38 osoba. Uz genom su odredili starost svake kosti radiougljičnom metodom i izmjerili izotope koji otkrivaju prehranu.

Rezultat nitko nije očekivao. Ljudi iz jezera pripadali su trima jasno odvojenim skupinama. Dvadeset troje imalo je podrijetlo kakvo je uobičajeno u današnjoj južnoj Aziji, ali nisu bili jedna zatvorena zajednica, nego su potjecali iz različitih skupina. Četrnaestero je imalo podrijetlo tipično za istočno Sredozemlje i genetski je bilo najbliže današnjim stanovnicima kopnene Grčke i Krete. Jedna osoba imala je podrijetlo povezano s jugoistočnom Azijom.

Datiranje je pokazalo da nisu umrli zajedno. Svi iz južnoazijske skupine umrli su između 7. i 10. stoljeća, i to vjerojatno u više navrata, a ne u jednom događaju. Svi ostali umrli su oko tisuću godina kasnije, između 17. i 20. stoljeća, vjerojatno odjednom. I prehrana se razlikovala: južnoazijska skupina jela je raznoliko, a sredozemna gotovo bez prosa i sličnih žitarica.

U skupini je bilo i muškaraca i žena u sličnom broju, što se teško uklapa u pretpostavku o vojsci. Među ispitanima nije bilo bliskih rođaka, pa nije riječ o obiteljima. U kostima nisu pronađeni tragovi bakterija koje uzrokuju zarazne bolesti, iako autori upozoravaju da to ne isključuje epidemiju sasvim.

Pitanje bez odgovora

Studija je odbacila ideju o jednoj katastrofi, ali nije rekla što se dogodilo. Za barem dio starije skupine autori smatraju vjerojatnim da su umrli tijekom hodočašća. Jezero ne leži ni na jednom važnom trgovačkom putu, ali leži na putu hodočašća Nanda Devi Raj Jat. Pouzdani opisi tog obreda javljaju se tek krajem 19. stoljeća, no natpisi u obližnjim hramovima iz razdoblja između 8. i 10. stoljeća upućuju na to da je mnogo stariji.

Mlađa skupina veća je zagonetka. Autori su razmotrili mogućnost da su to potomci Grka koji su se u Aziji naselili nakon Aleksandra Velikog, ali genetski podaci tome ne idu u prilog. Prema njihovu tumačenju, bili su to nepovezani muškarci i žene rođeni na istočnom Sredozemlju u doba osmanske vlasti, vjerojatno u unutrašnjosti, jer nisu jeli mnogo hrane iz mora. Jesu li došli kao hodočasnici ili s nekim drugim razlogom, ne zna se. Autori napominju da bi bilo neobično da velika skupina sa Sredozemlja sudjeluje u hinduističkom hodočašću, i predlažu da se u arhivima potraže zapisi o stranim putnicima koji su u posljednjih nekoliko stoljeća stradali u tom kraju.

Ostaci u jezeru pripadaju ljudima čija se imena ne znaju, umrlima daleko od kuće, a put kojim su možda išli za mnoge je i danas svet.