Kalaši i Aleksandrovi vojnici

U tri doline Hindukuša živi mali narod koji je sačuvao svoju staru vjeru dok su svi susjedi prešli na islam. Putnici su u njima tražili potomke vojnika Aleksandra Makedonskog, a genetičari su odgovorili na način koji nitko nije očekivao.

Ukratko

  • Kalaši žive u dolinama Bumburet, Rumbur i Birir na sjeverozapadu Pakistana, govore indoarijski jezik kalaša, a dio njih čuva staru mnogobožačku vjeru s proslavama poput proljetnog Joshija i zimskog Chaumosa.
  • Među Kalašima i u knjigama putnika kruži priča da potječu od vojnika Aleksandra Makedonskog, koji je 327. pr. Kr. ratovao u ovom dijelu Azije.
  • Istraživanja Y-kromosoma nisu našla tipične grčke linije, a analiza cijelih genoma iz 2015. opisala je Kalaše kao drevnu, dugo izoliranu populaciju.
  • Druga skupina genetičara 2014. i 2016. našla je trag miješanja sa zapadnoeuroazijskim stanovništvom u razdoblju od 910. do 220. pr. Kr., pa rasprava nije sasvim zatvorena.

Doline Kalaša uske su i strme, s kućama od drva i kamena naslonjenima jedna na drugu uz padine. Rijeke su hladne, a polja mala. Jezikom kalaša, prema popisu stanovništva iz 2023., govori oko 7500 ljudi. Većina su danas muslimani, ali manji dio i dalje štuje stare bogove i duhove predaka, a njihove proslave, obredi i odjeća čine ih jedinstvenima u Pakistanu. Kalaše se stoga često opisuje kao posljednji narod nekadašnjeg Kafiristana, "zemlje nevjernika", kako su muslimanski susjedi zvali planine Hindukuša.

Posljednji od starih vjera

Preko granice, u današnjem Afganistanu, nekoć su živjeli narodi srodnih vjerovanja. Afganistanski emir Abdur Rahman Khan osvojio je njihove planine 1895. i 1896., stanovništvo je prešlo na islam, a kraj je preimenovan u Nuristan, "zemlju svjetla". Kalaši su bili s druge strane granice koju su Britanci povukli nekoliko godina ranije, u kneževini Chitral, i njihova se vjera održala.

Kalaški jezik pripada indoarijskim jezicima, a najbliži mu je khowar, jezik većine stanovnika Chitrala. To znači da su preci Kalaša jezično bili dio istog svijeta kao i narodi sjeverne Indije, a ne doseljenici iz Grčke.

Priča o vojnicima

Aleksandar Makedonski je 327. i 326. pr. Kr. vodio vojsku iz današnjeg Afganistana prema rijeci Ind. Arijan, grčki povjesničar iz rimskog doba, opisuje kako je u tom kraju stigao do grada Nise, čiji su stanovnici tvrdili da ga je osnovao bog Dioniz. Kao dokaz pokazali su bršljan koji raste na njihovoj planini, biljku posvećenu tom bogu. Nisa nikad nije pouzdano pronađena, a nema dokaza da je Aleksandar prošao samim kalaškim dolinama.

Ipak, priča o vojnicima koji su ostali u planinama živi. Pričaju je neki Kalaši, ali i Buruši iz Hunze i dio Paštuna. Europski putnici 19. stoljeća u kalaškim plesovima, drvenim stolcima i rezbarenim uzorcima vidjeli su grčke tragove. Rudyard Kipling 1888. napisao je pripovijetku Čovjek koji je htio biti kralj, o dvojici Britanaca koje u Kafiristanu proglašavaju bogovima kao Aleksandrove nasljednike. Priča je postala dio slike koju svijet ima o Kalašima, a privlači i turiste.

Geni bez Grka

Prvo veliko istraživanje Y-kromosoma u Pakistanu, objavljeno 2002., zaključilo je da podaci ne podupiru predaje o grčkom podrijetlu pojedinih naroda, iako je jedan od proračuna u radu za Kalaše dao visok udio "grčkih" predaka, što su drugi genetičari ocijenili nepouzdanim. Godine 2007. skupina genetičara usporedila je muške linije Kalaša, Buruša i Paštuna s grčkima. Kod Kalaša nije našla linije tipične za Grčku, a kod dvojice Paštuna našla je linije česte u Grčkoj, od kojih jedan ima inačicu najčešću u Makedoniji i Grčkoj. Autori su to protumačili kao mali europski doprinos Paštunima.

Godine 2015. objavljena je analiza cijelih genoma 23 Kalaša. Pokazala je da su Kalaši dugo bili mala, zatvorena zajednica koja nije primala gene od susjeda. Dijele drevno nasljeđe s lovcima i sakupljačima sjeverne Euroazije, a od drugih naroda južne Azije odvojili su se, prema procjeni autora, prije oko 11.800 godina. Kalaši bi tako bili potomci nekih od najranijih doseljenika na indijski potkontinent, a ne Aleksandrove vojske.

Trag koji je ostao otvoren

Ni taj zaključak nije ostao bez prigovora. Skupina genetičara koja je 2014. izradila svjetski atlas miješanja stanovništva našla je kod Kalaša trag miješanja s populacijom sličnom današnjim stanovnicima zapadne Azije i Europe, datiran u razdoblje između 910. i 220. pr. Kr. U pismu uredniku 2016. upozorili su da i podaci iz rada iz 2015. pokazuju isti signal. Razdoblje uključuje i doba Aleksandrova pohoda, ali izvor tih gena nije prepoznat kao grčki, a moglo je biti riječ o bilo kojem narodu iz zapadne Euroazije koji je u tim stoljećima dolazio u ovaj kraj.

Kronologija

  1. 327.–326. pr. Kr.: Vojska Aleksandra Makedonskog prolazi krajevima između Kabula i rijeke Ind.
  2. 910.–220. pr. Kr.: Razdoblje u koje istraživanje iz 2014. smješta miješanje Kalaša sa zapadnoeuroazijskim stanovništvom.
  3. 1888.: Rudyard Kipling objavljuje pripovijetku smještenu u Kafiristan.
  4. 1895.–1896.: Abdur Rahman Khan osvaja Kafiristan, koji postaje Nuristan.
  5. 2002.: Istraživanje Y-kromosoma u Pakistanu ne podupire predaje o grčkom podrijetlu.
  6. 2007.: Kod Kalaša nisu nađene muške linije tipične za Grčku.
  7. 2014.: Atlas miješanja stanovništva bilježi drevno miješanje kod Kalaša.
  8. 2015.: Analiza cijelih genoma opisuje Kalaše kao drevnu izoliranu populaciju.
  9. 2016.: Autori atlasa u pismu uredniku osporavaju zaključak o potpunoj izolaciji.

Ključne osobe

  • Aleksandar Makedonski: Makedonski kralj čija je vojska 327.–326. pr. Kr. ratovala u Hindukušu.
  • Arijan: Povjesničar koji je zapisao priču o gradu Nisi i bršljanu.
  • Abdur Rahman Khan: Afganistanski emir koji je osvojio Kafiristan.
  • Rudyard Kipling: Britanski pisac čija je pripovijetka proširila priču o Aleksandrovim nasljednicima u Kafiristanu.
  • Qasim Ayub: Genetičar koji je vodio analizu genoma Kalaša objavljenu 2015.
  • Garrett Hellenthal: Genetičar koji je s kolegama našao trag drevnog miješanja kod Kalaša.

Što se zna

  1. Kalaši žive u dolinama Bumburet, Rumbur i Birir u okrugu Chitral, a njihov je jezik indoarijski.
  2. Susjedni Kafiristan prešao je na islam nakon osvajanja 1895. i 1896.
  3. Istraživanja Y-kromosoma nisu kod Kalaša našla muške linije tipične za Grčku.
  4. Analiza genoma iz 2015. pokazuje dugu izolaciju i drevno nasljeđe sjeverne Euroazije.
  5. Istraživanje iz 2014. našlo je miješanje sa zapadnoeuroazijskim izvorom datirano između 910. i 220. pr. Kr.

Što tvrde zagovornici

  • Predaja o Aleksandrovim vojnicima živi među više naroda Hindukuša, što upućuje na stvarno sjećanje.
  • Aleksandrova vojska ostavila je garnizone i naseljenike u Baktriji i uz Ind, pa su neki vojnici mogli ostati u planinama.
  • Atlas miješanja iz 2014. našao je kod Kalaša trag zapadnoeuroazijskih predaka iz razdoblja koje uključuje Aleksandrov pohod.
  • Jedan proračun u istraživanju iz 2002. dao je kod Kalaša visok udio predaka sličnih Grcima.

Što kažu kritičari

  • U istraživanjima Y-kromosoma Kalaši nemaju muške linije tipične za Grke, što bi se očekivalo kod potomaka vojnika.
  • Analiza cijelih genoma iz 2015. ne nalazi grčki doprinos i pokazuje da su Kalaši drevna populacija odvojena prije više od deset tisuća godina.
  • Izvor miješanja iz 2014. nije prepoznat kao grčki, a razdoblje od sedam stoljeća obuhvaća i mnoge druge seobe.
  • Kalaški je indoarijski jezik najbliži susjednom khowaru, a priču su proširili i europski putnici i književnost.

Otvorena pitanja

  • Tko je bio zapadnoeuroazijski izvor gena koji su Kalaši primili prije više od dvije tisuće godina?
  • Kada je i kako nastala predaja o Aleksandrovim vojnicima?
  • Kako je mala zajednica toliko dugo ostala genetički odvojena od susjeda?

Teorije

  • Kalaši su potomci drevnog stanovništva Hindukuša, a priča o Aleksandrovim vojnicima kasnija je predaja
  • Pokoji Aleksandrov vojnik ili kasniji doseljenik iz helenističkog svijeta ostavio je malen trag među Kalašima
  • Trag zapadnoeuroazijskih predaka potječe od nekog drugog naroda iz istog razdoblja, a ne od Grka

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori