Burušaski, jezik bez rođaka

U dolini Hunza rijeka teče između stijena visokih po nekoliko kilometara, a sela se drže terasa na kojima rastu marelice i topole. Iznad Karimabada stoji tvrđava Baltit, stoljećima sjedište mira, vladara male kneževine Hunza. Ljudi koji ovdje žive govore jezikom koji zovu burušaski. Njihovi susjedi govore šina, khowar, wakhi ili balti, jezike koji pripadaju velikim i dobro poznatim obiteljima. Burušaski ne pripada nijednoj.

Popis riječi iz Gilgita

Prvi koji je burušaski predstavio europskim čitateljima bio je britanski časnik John Biddulph, koji je kao politički agent u Gilgitu skupljao podatke o narodima Hindukuša. U knjizi iz 1880. zapisao je popise riječi i rečenice i primijetio da se jezik ne može svrstati uz susjedne. Ozbiljan opis stigao je pola stoljeća kasnije: britanski časnik i jezikoslovac David Lockhart Robertson Lorimer objavio je od 1935. do 1938. tri sveska o jeziku Hunze, s gramatikom, tekstovima i rječnikom.

Najopsežnije djelo napisao je njemački indolog Hermann Berger. Njegova tri sveska o burušaskom u Hunzi i Nagaru, objavljena 1998., sadrže gramatiku, priče zapisane od govornika i rječnik, i danas su temelj za svakoga tko jezik proučava.

Četiri roda i jezik bez pisma

Burušaski je teško naučiti i za jezikoslovce. Imenice se dijele u četiri razreda: muškarci, žene, ostala bića i predmeti koji se mogu brojiti, te tvari i pojmovi. Glagoli nose prefikse i sufikse koji pokazuju tko radi, kome i kako, a vršitelj radnje u prošlom vremenu dobiva poseban padež, kao u baskijskom ili gruzijskom. Glasovni sustav ima retroflekse, suglasnike koji se izgovaraju podignutim vrhom jezika, kakvih ima i u susjednim indoarijskim jezicima.

Burušaski stoljećima nije imao pisma. Priče, pjesme i pravila prenosili su se usmeno, a službeni jezici bili su perzijski, kasnije urdski i engleski. Od 1940-ih pjesnici i učenjaci iz Hunze prilagođavaju mu urdsko pismo s dodatnim slovima, a Hermann Berger predložio je latinični pravopis. Knjige i priručnici na burušaskom i danas su rijetki.

Jezik nije potpuno osamljen. Tisućama godina posuđivao je riječi iz susjednih jezika, a susjedi su posuđivali iz njega. Upravo zato je teško razlučiti koje su sličnosti posljedica srodstva, a koje dugog suživota.

Rođaci na Kavkazu, u Sibiru ili na Balkanu

Jezikoslovci su tražili rođake na svim stranama. Jedni su ga, uspoređujući riječi i oblike, povezivali sa sjevernokavkaskim jezicima. Ruski jezikoslovac Vladimir Toporov 1971. upozorio je na sličnosti s jenisejskim jezicima Sibira, od kojih je danas živ samo ketski. Američki jezikoslovac John D. Bengtson uvrstio je burušaski u takozvanu dene-kavkasku obitelj, koja bi povezivala baskijski, sjevernokavkaske jezike, jenisejske jezike i jezike na-dene u Sjevernoj Americi. Ta široka obitelj ostaje izvan glavne struje jezikoslovlja jer se oslanja na usporedbe koje većina stručnjaka smatra preslabima.

Najneobičniji prijedlog stigao je od jezikoslovca Ilije Čašulea s australskog Sveučilišta Macquarie. Od 1998. objavljuje radove u kojima tvrdi da je burušaski indoeuropski jezik, srodan drevnim jezicima Balkana i Male Azije, poput frigijskog. Navodi stotine usporednih riječi i glasovnih pravila. John D. Bengtson i češki jezikoslovac Václav Blažek 2011. objavili su opširnu kritiku: smatraju da su mnoge usporedbe moguće samo uz previše slobodna pravila te da se dio sličnosti objašnjava posuđivanjem.

Priča o vojnicima

Među Burušima, kao i među susjednim Kalašima i Paštunima, kruži priča da potječu od vojnika Aleksandra Makedonskog, koji je u 4. stoljeću pr. Kr. prošao ovim krajem. Istraživanje Y-kromosoma objavljeno 2007. nije kod Buruša našlo tragove značajnog grčkog doprinosa. Ni jezik ne pokazuje grčki sloj. Priča danas govori više o tome kako zajednice pamte svoju prošlost nego o stvarnom podrijetlu jezika.