Kami, šintoistička božanstva

Pred ulazom u svako šintoističko svetište stoje vrata torii, dva stupa i dvije grede, često obojeni crveno. Tko prođe kroz njih, ulazi u prostor kamija. Na stablu u dvorištu svetišta može visjeti debelo uže od rižine slame, shimenawa, s bijelim papirnatim trakama. Ono označava da je to stablo sveto, da u njemu prebiva kami. Za vjernike to nije priča iz prošlosti nego dio svakodnevice: u svetište se svraća na putu na posao, na početku godine, kad se rodi dijete ili kad počinje gradnja kuće.

Što je kami

Riječ kami prevodi se kao bog ili božanstvo, ali je šira od toga. Motoori Norinaga, učenjak iz Matsusake, četrdeset godina radio je kao liječnik i istodobno proučavao staru japansku književnost. U komentaru Kojikija, koji je dovršio 1798., zapisao je da se kami naziva sve što ima neko izvanredno svojstvo, što je izvan uobičajenog i budi strahopoštovanje. To mogu biti bogovi iz drevnih priča, ali i ptice, životinje, drveće, trave, mora i planine, pa i ljudi.

Predaja govori o ya-o-yorozu no kami, "osam milijuna kamija". Broj ne treba shvatiti doslovno; osmica u japanskom izražava nebrojeno mnoštvo. Kami nebeske ravnice zovu se amatsukami, a kami zemlje kunitsukami. Kami nisu nužno dobri ni zli, a mnogi imaju blagu i silovitu stranu. Pjesnik i državnik Sugawara no Michizane, koji je umro u progonstvu 903., štuje se kao Tenjin, kami učenosti, a danas mu se u svetištima mole učenici pred ispite. Najviše svetišta, oko trideset tisuća, posvećeno je Inariju, kamiju riže i plodnosti.

Kami često nema kip. U najstarijim svetištima štovala se sama planina iz koje teče voda za polja. Svetište Ōmiwa u Nari i danas nema zgradu u kojoj bi kami prebivao, nego samo dvoranu za molitvu okrenutu prema planini Miwa, koja je sama sveta. U drugim svetištima kami prebiva u predmetu, shintai, najčešće zrcalu ili maču, koji se čuva skriven i ne pokazuje se.

Svjetlo iza kamena

Kojiki pripovijeda kako su par kamija, Izanagi i Izanami, stvorili japanske otoke i mnoge kamije. Kad je Izanami umrla, Izanagi ju je pokušao vratiti iz Yomija, zemlje mrtvih, ali nije uspio. Kad se poslije u rijeci očistio od nečistoće podzemlja, iz njegova lijevog oka rodila se Amaterasu, božica Sunca, iz desnog Tsukuyomi, kami Mjeseca, a iz nosa olujni Susanoo.

Susanoo je pustošio sestrina rižina polja i skrnavio njezin dvor, a kad je kroz krov njezine tkaonice bacio oderanog konja, jedna od tkalja poginula je od straha. Amaterasu se tada zatvorila u nebesku kamenu špilju, Ama-no-Iwato, i nebo i zemlja utonuli su u tamu. Bogovi su se okupili pred špiljom. Bog mudrosti Omoikane smislio je plan: na drvo sakaki objesili su niske dragulja, veliko zrcalo i bijele i plave tkanine, i pustili pijetlove da kukuriču. Božica Ame-no-Uzume prevrnula je bačvu pred ulazom, plesala i udarala nogama po njoj, a kamiji su se glasno smijali.

Amaterasu se začudila kako se mogu veseliti u tami i odmaknula kamen. Ame-no-Uzume rekla joj je da slave jer je došao kami veći od nje. Pokazali su joj zrcalo, a dok se ona, gledajući svoj odraz, primicala, snažni Ame-no-Tajikarao uhvatio ju je za ruku i izveo van. Iza nje su napeli uže od rižine slame da se više ne vrati unutra, i svjetlo se vratilo u svijet. Ples Ame-no-Uzume smatra se početkom kagure, plesa i glazbe za kamije, koji se u svetištima izvodi i danas.

Zrcalo iz te priče, Yata no Kagami, Amaterasu je poslije, prema Kojikiju, dala unuku Ninigiju kad je sišao na zemlju, zajedno s draguljem i mačem koji je Susanoo našao u repu zmije Yamata no Orochi. Ninigi je, prema predaji, predak japanskih careva, a ta tri predmeta su carski znakovi.

Svetište koje se uvijek gradi iznova

Nihon shoki pripovijeda da je princeza Yamatohime dvadeset godina lutala tražeći mjesto gdje će se štovati Amaterasu, sve dok nije čula njezin glas u Iseu. Ondje danas stoji Unutarnje svetište, Naikū, posvećeno Amaterasu, a šest kilometara dalje Vanjsko, Gekū, posvećeno Toyouke, kami hrane i žetve. Prema predaji, u Naikūu se čuva zrcalo iz priče o špilji.

Zgrade od japanskog čempresa, bez čavala, ruše se svakih dvadeset godina i grade iznova na susjednom zemljištu, prema istim mjerama. Obred se zove Shikinen Sengū, a prvi put je obavljen 692., za carice Jitō. Sadašnje zgrade, iz 2013., 62. su po redu, a sljedeća obnova predviđena je za 2033. Majstori koji ih grade ne smiju koristiti električni alat, pa se tako starim tehnikama uči svaki novi naraštaj. U Iseu se kaže da su zgrade uvijek nove, a ipak uvijek iste.

Kami i Bude

Kad je u 6. stoljeću u Japan stigao budizam, kami nisu potisnuti. Više od tisuću godina štovali su se zajedno s budama, a uz svetišta su građeni budistički hramovi. Ta veza prekinuta je 1868., kad je meijijevska vlada naredbom odvojila šintoizam od budizma. U sljedećim desetljećima država je šintoizam vezala uz kult cara i nacionalizam. Saveznička uprava 15. prosinca 1945. izdala je Direktivu o šintoizmu, kojom je ukinuta državna potpora svetištima, a car Hirohito 1. siječnja 1946. u novogodišnjem proglasu odbacio je predodžbu da je car živi bog. Svetišta su otada vjerske zajednice, a većina ih pripada Udruzi šintoističkih svetišta.

Popis Engi-shiki iz 927. nabraja 2861 svetište i 3131 priznatog kamija. Danas se broj svetišta sa stalnim svećenikom procjenjuje na oko 80 000, a s malim svetištima uz putove i u kućama dvostruko je veći.