Hitobashira, japanski "ljudski stup"

Japanska riječ hashira znači stup, ali je i brojna riječ kojom se broje bogovi. Hitobashira je tako "ljudski stup" i, u isti mah, čovjek koji svojim duhom drži građevinu. Predaja kaže da su ljudi pri gradnji nasipa, mostova ili dvoraca u tlo ili vodu stavljali živog čovjeka, da umilostivi boga mjesta i da građevina stoji vječno. Gdje se priča pripovijeda, ondje obično stoji i spomen-kamen ili malo svetište u kojem se žrtva štuje.

Dvije tikve na rijeci

Kronika Nihon shoki, dovršena 720., pripovijeda o caru Nintokuu, koji je prema kronici vladao početkom 4. stoljeća. Da bi zaštitio zemlju od poplava, dao je podići nasip Mamuta uz rijeku, ali dva dijela nasipa voda je stalno probijala. Caru je u snu neki bog rekao da će uspjeti zatvoriti prolome ako bogu rijeke žrtvuje dvojicu ljudi: Kohakubija iz Musashija i Koromo no koa iz Kawachija.

Pronašli su ih. Kohakubi je plačući skočio u vodu i utopio se, i nasip je dovršen. Koromo no ko uzeo je dvije cijele tikve, bacio ih u maticu i rekao: ako ih bog potopi, znat će da je pravi bog i sam će ući u vodu; ako ne može, znači da je lažan, pa zašto bi uzalud dao život. Digao se vrtlog i pokušao ih povući pod vodu, ali tikve su poskakivale po valovima i otplovile. Nasip je dovršen, a Koromo no ko ostao je živ. Ljudi su ona dva mjesta prozvali Kohakubijevim i Koromo no koovim prolomom.

Sama riječ hitobashira u toj se priči još ne javlja. Prema japanskim istraživačima, prvi put je zapisana u Priči o Heikeima, nastaloj u razdoblju Kamakura, a početkom 17. stoljeća bila je toliko poznata da je ušla i u japansko-portugalski rječnik.

Gensukeov stup

Pisac Lafcadio Hearn zapisao je 1894., u knjizi o svom boravku u Japanu, predaju o mostu na ušću rijeke u Matsueu. Kad je Horio Yoshiharu, koji je početkom 17. stoljeća postao knez pokrajine Izumo, htio podići most, graditelji se nisu mogli izboriti s rijekom: dno nije bilo čvrsto, milijuni kamenova bačeni su u vodu uzalud, a što se danju sagradilo, noću bi odnijela voda. Kad je most napokon dovršen, stupovi su počeli tonuti, a poplava je odnijela pola mosta.

Odlučeno je da će se pod most staviti prvi čovjek koji ga prijeđe u hlačama hakama bez machija, ukrućenog umetka koji drži nabore. Bio je to neki Gensuke iz ulice Saikamachi. Živ je zakopan u riječno dno ispod srednjeg stupa, ondje gdje je matica najopasnija, i most je otada tristo godina stajao čvrsto. Srednji stup zvao se Gensukeov stup, a u noćima bez mjeseca oko njega je, pričalo se, lutao crveni plamen.

Hearn bilježi i sumnju: neki kažu da Gensuke uopće nije bio čovjek, nego da je to ime jednog razdoblja, iskrivljeno u mjesnom govoru. Ipak, predaja je bila toliko živa da se, dok se gradio novi most, proširila glasina da i on traži žrtvu i da će se ona birati među onima koji još nose starinske perčine. Stotine staraca odrezale su perčine. Druga glasina kaže da je policija dobila tajni nalog da uhvati tisućitog čovjeka koji prvog dana prijeđe novi most. Seljaci se nisu usuđivali doći u grad, a trgovci su izgubili nekoliko tisuća jena.

Žena s djetetom i djevojka koja pleše

Slične predaje vezane su uz mnoge dvorce. Kad je Shibata Katsutoyo u 16. stoljeću gradio dvorac Maruoka, kameni zid stalno se rušio, pa je za ljudski stup izabrana siromašna, slabovidna žena O-shizu, majka dvoje djece. Pristala je uz uvjet da joj sin postane samuraj, ali gospodar je premješten, a obećanje nije ispunjeno. Svakog travnja, kad se iz opkopa čiste alge, kiše su toliko jake da se opkop prelije, a ljudi ih zovu kišom suza tužne O-shizu. O dvorcu u Matsueu priča se da je pod njegovim zidom zakopana djevojka koja je voljela plesati, pa je djevojkama u gradu bilo zabranjeno plesati na ulicama, jer bi se brdo s dvorcem treslo.

Japanski istraživač Shōji Sasamoto prebrojio je predaje o ljudskim stupovima: 130 ih je vezano uz nasipe rijeka, ribnjaka i mora, 20 uz nova polja i isušivanje, 26 uz mostove i 13 uz dvorce. Gotovo sve govore o gradnji kojom čovjek pokušava ukrotiti vodu. Etnolog Kunio Yanagita primijetio je da se po cijelom Japanu, od sjevera do Kyūshūa, ponavlja ista priča: ljudi se dogovaraju koga će žrtvovati, a uvjet koji predloži netko od njih ispuni upravo on sam.

Kosti pod dvorcem

Kad je potres 1923. oštetio nasip ispod kule Fushimi-yagura carske palače u Tokiju, nekadašnjeg dvorca Edo, radnici su 1925. iskopali kosture, na kojima su ležali stari novčići. Novine su pisale o ljudskim stupovima, a carsko ministarstvo pozvalo je stručnjake. Povjesničar Katsumi Kuroita zaključio je da kosti nisu ljudski stup, jer su pokopane neuredno i ima ih previše, nego vjerojatno radnici poginuli pri gradnji. Povjesničar Sadakichi Kita usprotivio mu se. Istraživači dvorca Edo danas uglavnom smatraju da je ondje prije gradnje bilo groblje jednog hrama.

Povjesničar Tetsuo Owada piše da je u Japanu iskopano mnogo dvoraca, ali da nijedan nalaz nije sa sigurnošću potvrdio ljudski stup. U ruševinama dvoraca, primjerice u Kumamotu, pronađeni su likovi ljudi, hitogata, koji su možda zakopavani umjesto živih ljudi, pa su možda i oni dali povod predajama. Riječ hitobashira u Japanu se koristi i za radnike koji su poginuli pri gradnji velikih građevina.