Kemijski tragovi na nebu

Neki bijeli tragovi iza zrakoplova nestanu za nekoliko sekundi, a drugi se satima šire nebom. Je li razlika u vlazi zraka ili u onome što zrakoplovi tajno raspršuju?

Ukratko

Zrakoplovi na velikim visinama ostavljaju bijele tragove, kondenzacijske tragove, koji nastaju kad se vodena para iz ispuha smrzne u kristaliće leda.
Od kraja devedesetih dio ljudi tvrdi da su neki od tih tragova zapravo kemikalije koje se tajno raspršuju, radi upravljanja vremenom, klimom ili ljudima.
U istraživanju iz 2016. 76 od 77 stručnjaka za atmosferu i taloženje iz zraka izjavilo je da nikad nisu naišli na dokaze o tajnom programu raspršivanja.
Zagovornici upiru prstom u dugotrajne tragove, uzorke tla i patente za upravljanje vremenom, a kritičari u fiziku nastanka tragova i u nepostojanje ikakvog dokaza o takvom programu.

Tko pogleda u nebo za vedrog dana, često će vidjeti bijele crte iza zrakoplova. Ponekad nestanu gotovo odmah, ponekad se razvlače u široke trake koje se satima zadržavaju i stapaju u tanke oblake. Iz te razlike nastala je jedna od najraširenijih modernih teorija zavjere: da dugotrajni tragovi nisu obični tragovi nego kemikalije, engleski chemtrails, koje netko namjerno raspršuje.

Kako nastaju tragovi iza zrakoplova

Mlazni motor izbacuje vruć plin pun vodene pare i sitnih čestica. Na visinama na kojima lete putnički zrakoplovi zrak je vrlo hladan, često ispod minus 40 stupnjeva. Vodena para se na česticama brzo kondenzira i smrzava, pa nastaju kristalići leda koji tvore bijeli trag. To su kondenzacijski tragovi, poznati otkad postoje zrakoplovi na velikim visinama; u Drugom svjetskom ratu odavali su položaj bombardera.

Koliko će trag trajati ovisi o zraku u kojem nastaje. Ako je zrak suh, kristalići brzo ishlape i trag nestane za nekoliko sekundi. Ako je zrak zasićen vlagom s obzirom na led, kristalići ne ishlapljuju nego rastu, a trag se širi i može prerasti u oblake slične cirusima. Zato dva zrakoplova koja istog dana lete na različitim visinama mogu ostaviti posve različite tragove. Američke agencije EPA, FAA, NASA i NOAA objasnile su to 2000. u zajedničkom letku upravo zato što su građani o tragovima postavljali sve više pitanja.

Kako je nastala teorija

Teorija se proširila krajem devedesetih. Godine 1996. objavljen je rad zrakoplovnog sveučilišta američkog ratnog zrakoplovstva Weather as a Force Multiplier: Owning the Weather in 2025, o tome kako bi vojska do 2025. mogla upravljati vremenom. Ratno zrakoplovstvo kasnije je objasnilo da je riječ o zamišljenim scenarijima budućnosti, a ne o stvarnom programu, ali su se na radiju i internetu već počele širiti tvrdnje da je takav program počeo. Od 1999. teoriju je popularizirao i noćni radijski voditelj Art Bell. Pristaše su fotografirale nebo prekriženo tragovima, uspoređivale ga sa starim fotografijama i tvrdile da je nekad bilo drukčije.

Tijekom godina pojavile su se različite inačice: da se raspršuju barij i aluminij radi upravljanja vremenom, da se tako hladi planet, da se ljude truje ili čini poslušnijima, da se tako testira oružje. Zajedničko im je uvjerenje da vlasti i zrakoplovne tvrtke skrivaju nešto što se svakodnevno odvija iznad naših glava.

Teoriji je pridonijelo i to što zamisao o namjernom raspršivanju čestica u atmosferi nije izmišljena. Znanstvenici doista raspravljaju o tzv. solarnoj geoinženjeriji, mogućem budućem raspršivanju čestica u stratosferi kako bi se odbilo dio Sunčeva svjetla i usporilo zagrijavanje. Takvi su planovi zasad samo prijedlozi i mali pokusi, ali za pristaše teorije potvrda su da je tehnologija zamisliva.

Što su rekli stručnjaci

Godine 2016. četvero autora, Christine Shearer, Mick West, Ken Caldeira i Steven J. Davis, odlučilo je provjeriti glavne tvrdnje pristaša. Upitali su 77 stručnjaka: atmosferske znanstvenike koji proučavaju kondenzacijske tragove i geokemičare koji proučavaju taloženje prašine i zagađenja iz zraka. Pokazali su im i tipične "dokaze" pristaša, fotografije tragova i analize vode i tla.

Njih 76 izjavilo je da u svom radu nikad nisu naišli na dokaze o tajnom programu raspršivanja. Jedan je naveo da je mjerio neuobičajeno visoke razine barija u zraku u udaljenom području s inače niskim razinama barija u tlu. Stručnjaci su objasnili da se ono što pristaše navode kao dokaz može objasniti drugim uzrocima: poznatom fizikom tragova, prirodnim sastavom tla i načinom uzimanja uzoraka.

Pristaše teorije na to odgovaraju da su i sami znanstvenici dio prikrivanja ili da ne znaju što se događa. Isto su tumačili i zajednički letak američkih agencija iz 2000.: za dio njih sudjelovanje agencija bilo je dokaz više da se nešto skriva.

Zašto teorija ostaje

Prema anketama, u tajno raspršivanje djelomično ili potpuno vjeruje znatan dio ljudi. U jednom međunarodnom istraživanju koje navodi rad iz 2016. gotovo sedamnaest posto ispitanika reklo je da je postojanje takvog programa istinito ili djelomično istinito. Teoriju šire društvene mreže, a podržava je i opće nepovjerenje prema vlastima. Rasprave o klimatskim promjenama i geoinženjeringu dodatno je hrane, jer se o mogućem utjecaju na klimu doista javno govori.

Kronologija

1940-ih: Kondenzacijski tragovi bombardera u Drugom svjetskom ratu dobro su poznati vojskama.
1996.: Rad zrakoplovnog sveučilišta američkog ratnog zrakoplovstva zamišlja upravljanje vremenom do 2025.
1999.: Radijski voditelj Art Bell počinje popularizirati teoriju.
Kraj 1990-ih: Tvrdnje o tajnom raspršivanju kemikalija šire se radijem i internetom.
2000.: EPA, FAA, NASA i NOAA objavljuju zajednički letak o kondenzacijskim tragovima.
2016.: Istraživanje Shearer i suradnika: 76 od 77 stručnjaka nije naišlo na dokaze o tajnom programu.
2017.: Rad Tingleyja i Wagnera analizira kako se teorija širi na društvenim mrežama.

Ključne osobe

Christine Shearer: Glavna autorica istraživanja iz 2016. o mišljenju stručnjaka.
Ken Caldeira: Klimatolog, suautor istraživanja iz 2016.
Art Bell: Radijski voditelj koji je od 1999. popularizirao teoriju.
Dustin Tingley: Suautor rada iz 2017. o teoriji na društvenim mrežama.

Što se zna

Kondenzacijski tragovi nastaju kad se vodena para iz ispuha mlaznih motora kondenzira i smrzne u kristaliće leda.
Hoće li trag brzo nestati ili se širiti satima ovisi o vlazi i temperaturi zraka na visini leta.
EPA, FAA, NASA i NOAA objavile su 2000. zajednički letak o nastanku kondenzacijskih tragova.
U istraživanju iz 2016. 76 od 77 upitanih stručnjaka izjavilo je da nisu naišli na dokaze o tajnom programu raspršivanja.
Solarna geoinženjerija, namjerno raspršivanje čestica radi hlađenja planeta, postoji kao znanstveni prijedlog, ali ne kao raširen program.

Što tvrde zagovornici

Neki tragovi danas se zadržavaju satima i šire nebom, za razliku od tragova kakvih se ljudi sjećaju iz prošlosti.
Analize vode i tla ponegdje pokazuju povišene razine barija i aluminija.
Postoje patenti i studije o upravljanju vremenom i raspršivanju čestica u atmosferi.
Na nebu se ponekad vide mreže i paralelne crte tragova koje ne izgledaju kao uobičajeni zračni promet.
Vlade su u prošlosti doista provodile tajne pokuse na vlastitim građanima, pa im ne treba vjerovati na riječ.

Što kažu kritičari

Dugotrajni tragovi poznati su još iz Drugog svjetskog rata i fizika njihova nastanka dobro je objašnjena.
Barij i aluminij prirodno su prisutni u tlu, pa njihovo otkrivanje u uzorcima ne dokazuje raspršivanje iz zraka.
Patenti i prijedlozi pokazuju da je zamisao razmatrana, a ne da se program provodi.
Mreže tragova posljedica su gustog zračnog prometa na ustaljenim zračnim putovima.
Tajni program takvih razmjera zahtijevao bi suradnju tisuća pilota, mehaničara i znanstvenika diljem svijeta, a nijedan nije pružio dokaz.

Otvorena pitanja

Kako će javnost prihvatiti stvarne pokuse solarne geoinženjerije, ako do njih dođe, s obzirom na postojeće nepovjerenje?
Može li ijedan znanstveni dokaz uvjeriti one koji svaki dokaz vide kao dio prikrivanja?