Razbijeno ogledalo

Razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće, kaže praznovjerje koje zna gotovo svatko. Najstariji pouzdan engleski zapis, iz 1787., ne spominje sedam godina, nego smrt u kući i gubitak najboljeg prijatelja.

Ukratko

  • Prema raširenom praznovjerju, onoga tko razbije ogledalo čeka sedam godina nesreće.
  • Engleski starinar Francis Grose 1787. zabilježio je da razbijeno ogledalo najavljuje smrt u obitelji, obično gospodara kuće, i gubitak najboljeg prijatelja.
  • Staklena ogledala dugo su bila skupocjena: Venecija je u 16. stoljeću imala monopol na njihovu izradu, a jeftina posrebrena ogledala pojavila su se tek nakon 1835.
  • Odakle točno potječe broj od sedam godina, nije pouzdano utvrđeno.

Gotovo svatko zna što slijedi kad ogledalo padne i razbije se: sedam godina nesreće. Malo tko zna da to praznovjerje u svom današnjem obliku nije osobito staro i da su raniji zapisi govorili o nečem drugom i mnogo težem.

Skupa stvar od stakla

Ljudi su se ogledali u mirnoj vodi, glačanom kamenu i kovini tisućama godina. Staklena ogledala pojavila su se u 1. stoljeću, kad se razvilo puhanje stakla. Rimski pisac Plinije Stariji piše da su majstori u Sidonu, u današnjem Libanonu, izrađivali staklena ogledala s olovom ili zlatnim listićima na stražnjoj strani, ali arheološki nalazi takvih ogledala poznati su tek iz 3. stoljeća.

Pravo se ogledalo dugo nije moglo kupiti lako. Do 16. stoljeća Venecija je postala središte izrade ogledala, s postupkom u kojem se stražnja strana stakla prevlačila slitinom kositra i žive. Venecija je stotinjak godina čuvala tajnu tog postupka, a venecijanska ogledala u bogatim okvirima ukrašavala su dvorove diljem Europe. Prema jednoj zgodi iz kasnog 17. stoljeća, francuska grofica de Fiesque dala je cijelo imanje sa žitom za jedno ogledalo i smatrala to dobrom kupnjom. Tek kad su francuske radionice doznale postupak, ogledala su postala dostupnija, a pravo jeftina ogledala donio je postupak posrebrivanja stakla njemačkog kemičara Justusa von Liebiga iz 1835.

Sve do tada razbiti ogledalo značilo je izgubiti vrijednu stvar, a mnoge su obitelji imale samo jedno.

Zapis Francisa Grosea

Engleski starinar Francis Grose 1787. objavio je knjigu A Provincial Glossary, rječnik pokrajinskih riječi s dodatkom o "pučkim praznovjerjima". U odjeljku o predznacima smrti nabrojio je znakove koji su se tada prepričavali po engleskim selima: pas koji zavija, sova koja krilima udara o prozor bolesnika, tri glasna kucanja o uzglavlje, kap krvi iz nosa i štakori koji grizu zidne zastore. Odmah iza njih zapisao je da razbijeno ogledalo najavljuje smrt u obitelji, obično gospodara kuće. U popisu stvari koje donose sreću i nesreću dodao je da je razbiti ogledalo krajnje nesretno, jer će njegov vlasnik izgubiti najboljeg prijatelja.

U istom popisu Grose bilježi i da je nesretno proći ispod ljestava, jer bi to moglo spriječiti udaju ili ženidbu te godine. Ni u jednom od tih zapisa nema sedam godina.

Djevojka i krhotine

Oko 1763. francuski slikar Jean-Baptiste Greuze naslikao je mladu ženu u svilenoj haljini koja sjedi u neurednoj sobi i gleda u ogledalo razbijeno na podu. Slika se danas čuva u Wallace Collectionu u Londonu. Greuze je slikao prizore svakodnevnog života, a slika nastala dvadesetak godina prije Groseova zapisa pokazuje razbijeno ogledalo kao trenutak tuge, ne kao povod za strah.

Sedam godina

Kasnije je praznovjerje dobilo oblik kakav danas poznajemo: nesreća ne pogađa obitelj ni prijatelja, nego onoga tko je ogledalo razbio, i traje točno sedam godina. Za broj sedam nude se različita objašnjenja, među njima i to da su Rimljani vjerovali da se život obnavlja svakih sedam godina. Najstariji zapisi praznovjerja, poput Groseova, taj broj ne spominju.

Sedmica je, s druge strane, broj s posebnim značenjem u mnogim predajama, od sedam dana stvaranja do sedam smrtnih grijeha, pa je mogla postati okrugla mjera za "dugo vremena". Praznovjerje je danas toliko poznato da ga spominju i enciklopedijske natuknice o ogledalu kao predmetu.

Kronologija

  1. 1. st.: Prema Pliniju Starijem, u Sidonu se izrađuju staklena ogledala.
  2. 16. st.: Venecija postaje središte izrade staklenih ogledala.
  3. oko 1763.: Jean-Baptiste Greuze slika Razbijeno ogledalo.
  4. 1787.: Francis Grose bilježi da razbijeno ogledalo najavljuje smrt u obitelji i gubitak najboljeg prijatelja.
  5. 1835.: Justus von Liebig izumljuje postupak posrebrivanja stakla, a ogledala postaju jeftina.

Ključne osobe

  • Francis Grose: Engleski starinar koji je 1787. zabilježio praznovjerje o razbijenom ogledalu.
  • Jean-Baptiste Greuze: Francuski slikar slike Razbijeno ogledalo.
  • Justus von Liebig: Njemački kemičar čiji je postupak posrebrivanja učinio ogledala jeftinima.
  • Plinije Stariji: Rimski pisac koji spominje staklena ogledala iz Sidona.

Što se zna

  1. Francis Grose 1787. zapisao je da razbijeno ogledalo najavljuje smrt u obitelji i gubitak najboljeg prijatelja.
  2. Groseovi zapisi ne spominju sedam godina nesreće.
  3. Venecija je u 16. stoljeću bila središte izrade staklenih ogledala, koja su bila vrlo skupa.
  4. Postupak posrebrivanja stakla iz 1835. omogućio je izradu jeftinih ogledala.

Otvorena pitanja

  • Kada se i gdje prvi put pojavio podatak o sedam godina nesreće?
  • Je li praznovjerje nastalo iz cijene ogledala ili iz starijih vjerovanja o odrazu?
  • Zašto se nesreća s obitelji i prijatelja prenijela na onoga tko je ogledalo razbio?

Teorije

  • Praznovjerje je nastalo jer je razbijeno ogledalo bilo velik i nepopravljiv gubitak
  • Praznovjerje potječe iz starijih vjerovanja da je odraz povezan s dušom ili sudbinom čovjeka
  • Broj sedam dodan je kasnije kao okrugla mjera za dugo razdoblje

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Opie, I. i Tatem, M. (ur.) (1989). A Dictionary of Superstitions. Oxford: Oxford University Press.
  • Roud, S. (2003). The Penguin Guide to the Superstitions of Britain and Ireland. London: Penguin.

Izvori