Lady Be Good, bombarder iz pustinje

Lady Be Good bila je nova letjelica, a i njezina je posada bila nova. U Libiju su stigli tjedan dana prije svog prvog i posljednjeg zadatka. Njihova je sudbina petnaest godina bila nepoznata, a kad je otkrivena, postala je jedna od najpotresnijih priča o zrakoplovstvu Drugog svjetskog rata.

Prvi zadatak

Bombarder B-24D Liberator dodijeljen je u ožujku 1943. 514. eskadrili 376. bombarderske skupine američkog ratnog zrakoplovstva, sa sjedištem na uzletištu Soluch kraj Bengazija. Ime je dobio po popularnoj pjesmi Georgea Gershwina. Posadu je vodio poručnik William J. Hatton, a za sve je to bio prvi borbeni zadatak.

Dana 4. travnja 1943. dvadeset pet bombardera krenulo je u dva vala na luku u Napulju. Lady Be Good poletjela je u 14.15, među posljednjima. Pješčana oluja natjerala je dio zrakoplova da se vrati, a nad Napuljem je slaba vidljivost zaklonila cilj. Lady Be Good vraćala se u Afriku sama, po mraku.

Let u pogrešnom smjeru

Nešto poslije ponoći Hatton je radiom javio da mu ne radi automatski radiogoniometar, uređaj koji pomaže odrediti smjer prema bazi, i zatražio smjer. Iz baze su ispaljivali svjetleće rakete kako bi pomogli zrakoplovima koji su kasnili. Posada ih nije vidjela. Zrakoplov je preletio bazu i nastavio na jug, nad Saharu.

Istražitelji su kasnije zaključili da je posada vjerojatno dobila točan smjer, ali ga je protumačila naopako. Postaja na zemlji imala je jednostavnu antenu koja nije razlikovala signal ispred zrakoplova od signala iza njega, pa je isti smjer mogao značiti da se zrakoplov bazi približava s mora ili da se od nje udaljava prema unutrašnjosti. Uvjereni da su još iznad Sredozemlja, piloti su letjeli dalje. Oko dva sata ujutro, kad je gorivo bilo pri kraju, posada je iskočila padobranima. Napušteni zrakoplov letio je još šesnaestak kilometara i sletio na trbuh u pijesak.

Potraga iz Solucha pretraživala je more. Nije pronađeno ništa, a posada je proglašena nestalom.

Pronalazak u pijesku

Olupinu su 1958. iz zraka uočile britanske ekipe koje su tražile naftu, a u veljači 1959. do nje je stigla jedna kopnena ekipa. Zrakoplov je bio prelomljen u dva dijela, ali iznenađujuće dobro očuvan: strojnice su radile, radio je bio ispravan, a u zrakoplovu je bilo nešto hrane i vode. Ljudi nije bilo, kao ni padobrana. U navigatorovu dnevniku nije bilo zapisa o povratnom letu.

U veljači 1960. američka vojska pronašla je posmrtne ostatke petorice članova posade, oko 130 kilometara sjeverno od olupine. U svibnju je pronađen narednik Guy E. Shelley, a zatim i narednik Harold J. Ripslinger, više od 300 kilometara od mjesta pada zrakoplova. U kolovozu 1960. pronađen je i poručnik John S. Woravka, časnik zadužen za izbacivanje bombi, čiji se padobran nije do kraja otvorio. Posmrtni ostaci narednika Vernona L. Moorea nikad nisu službeno pronađeni. Moguće je da je riječ o ostacima koje je britanska pustinjska ophodnja 1953. pronašla i pokopala, ne znajući da je u tom kraju nestala ijedna posada.

Dnevnik kopilota

U džepu kopilota Roberta F. Tonera pronađen je kratki dnevnik. Iz njega se vidi da posada nije znala da je iskočila iznad kopna ni da je stotinama kilometara od obale. Osmorica koji su sretno doskočili pronašli su se pucajući u zrak i ispaljujući rakete, a zatim su krenuli na sjever, prema moru za koje su mislili da je blizu. Imali su jednu čuturicu vode. Za sobom su ostavljali dijelove odjeće i padobrana kako bi ih spasioci lakše pronašli. Prema dnevniku, izdržali su osam dana. Kad petorica više nisu mogla dalje, trojica su nastavila tražiti pomoć.

Istražitelji su kasnije izračunali da bi posada, da je znala gdje je, možda mogla stići do oaze na jugu ili do olupine sa zalihama i radiom. Posada to nije mogla znati.

Što je ostalo

Dijelovi zrakoplova poslije su skinuti i ugrađeni u druge vojne zrakoplove. Nastala je i priča da ti dijelovi donose nesreću, jer su neki zrakoplovi s njima imali kvarove ili su se srušili. Ostatak olupine prenesen je 1994. u vojnu bazu u Libiji. Dijelovi zrakoplova i osobni predmeti posade danas se čuvaju u muzejima u SAD-u, a vitraj iz kapelice američke baze Wheelus u spomen na posadu nalazi se u Nacionalnom muzeju Ratnog zrakoplovstva SAD-a.