Metro-2, tajna podzemna željeznica ispod Moskve

Ispod Moskve, prema pričama, vozi drugi metro, dublji i tajniji od onoga kojim se vozi pola grada, s prugama od Kremlja do podzemnih gradova. Ruske ga vlasti ni ne potvrđuju ni ne poriču, a svaki novi trag dodaje i nove legende.

Ukratko

  • Metro-2 neslužbeni je naziv za tajnu podzemnu željeznicu ispod Moskve koja je, prema tvrdnjama, sovjetskom vodstvu trebala omogućiti bijeg i zapovijedanje u nuklearnom ratu.
  • Naziv je u javnost ušao 1992. preko romana i novinskih članaka, a američko Ministarstvo obrane već je 1991. opisalo mrežu dubokih podzemnih pruga ispod Moskve.
  • Ni ruske službe sigurnosti ni uprava moskovskog metroa ne potvrđuju ni ne poriču njezino postojanje, ali su je spominjali bivši dužnosnici, a istraživanje deklasificiranih arhiva iz 2021. opisuje stvarne dijelove sustava.
  • Prema arhivima, sustav je vjerojatno skromniji od popularnih priča o četiri linije i podzemnim gradovima za desetke tisuća ljudi, ali mnogo toga i dalje nije poznato.

Moskovski metro jedan je od najdubljih i najprometnijih na svijetu, a mnoge postaje građene su i kao skloništa. Od početka 1990-ih uz njega se priča o još jednom metrou. Prema tim pričama, ispod javnih linija prolaze dublji tuneli, bez kontaktne tračnice, kojima voze kratki vlakovi, a povezuju Kremlj sa sjedištem službe sigurnosti, vladinom zračnom lukom i golemim podzemnim skloništima na rubu grada.

Kako je tajna dobila ime

Ime Metro-2 javnost je prvi put čula 1992. Pisac i scenarist Vladimir Gonik objavio je u časopisu Junost roman Preispodnjaja (Podzemlje), smješten u tajni bunker ispod Moskve, a ulomci su prije toga izašli u tjedniku Soveršenno sekretno. Gonik je tvrdio da je roman temeljio na podacima koje je dvadeset godina skupljao kao liječnik u poliklinici Ministarstva obrane. Prema njegovim riječima, bunkeri su bili namijenjeni partijskom vodstvu i njihovim obiteljima za slučaj rata, a dio osjetljivih podataka u romanu je namjerno izmijenio.

Godinu dana ranije, 1991., američko Ministarstvo obrane objavilo je izvješće Military Forces in Transition. U njemu piše da su Sovjeti izgradili duboke podzemne objekte u Moskvi i oko nje, povezane mrežom dubokih podzemnih pruga kojima se vodstvo može brzo i sigurno evakuirati, da je jedno takvo zapovjedno mjesto u Kremlju i da posebna pruga možda vodi do zračne luke Vnukovo. Izvješće je procijenilo da su objekti duboki 200 do 300 metara i da mogu primiti oko deset tisuća ljudi.

Svjedoci i tvrdnje

Nakon 1992. o Metrou-2 pisali su mnogi ruski mediji. Prema popularnoj inačici, sustav ima četiri linije na dubini od 50 do 200 metara i oznaku D-6 koju mu je dao KGB. Godine 1994. vođa skupine istraživača podzemlja koja se zvala Kopači podzemnog planeta tvrdio je da je pronašao ulaz u sustav.

Govorili su i ljudi s vlašću. Igor Malašenko, jedan od čelnika televizije, rekao je 1992. časopisu Time da su podzemna skloništa ispod Moskovskoga državnog sveučilišta poplavljena i propala. Vladimir Ševčenko, savjetnik Gorbačova, Jeljcina i Putina, rekao je 2004. da su priče o podzemnim vezama uvelike pretjerane, ali da je u Staljinovo doba doista postojala jednokolosiječna pruga od Kremlja do njegove dače u Volinskom. Mihail Poltoranin, ministar u Jeljcinovoj vladi, opisao je 2008. opsežnu mrežu tunela s ogrankom prema predgrađima. Bivši ravnatelj moskovskog metroa Dmitrij Gajev odgovorio je kratko da bi se iznenadio kad ona ne bi postojala.

Što pokazuju arhivi

Najviše novih podataka donijela je knjiga istraživača Dmitrija Jurkova iz 2021., temeljena na deklasificiranim sovjetskim dokumentima. Prema njoj, sustav nije bio izgrađen odjednom prema jednom planu, nego je krajem 1960-ih nastao povezivanjem objekata koji su građeni za različite namjene i različite naručitelje.

Najstariji dio je duboki jednokolosiječni tunel čiji je projekt dovršen 1956. Trebao je služiti kao rezervna veza crvene linije preko rijeke, uz ranjivi most, i kao dodatno sklonište. Uz njega je od 1956. do 1963. iza Moskovskoga državnog sveučilišta građen kompleks zaštićenih prostora za planirane upravne zgrade, povezan s tunelom na dubini od 189 metara. U središtu grada nastao je veliki podzemni objekt s prostorom u Kremlju na dubini od 55 metara, a ogranak ga je povezao s dubokim tunelom prema rubu grada. Krajem 1960-ih dio sustava prešao je pod upravu KGB-a.

Prema istom istraživanju, dio legendi mogao je nastati zabunom. Oznaka DV, kojom su označene velike stanice za dovod čistog zraka, slična je oznaci D-6, a takozvani podzemni grad u Ramenkima vjerojatno je infrastruktura spomenutoga kompleksa kraj sveučilišta. Linija do Vnukova, prema autoru, vjerojatno je kasnija tvorevina zaljubljenika u temu.

Ono što se može vidjeti

Neki podzemni objekti Hladnog rata u Moskvi danas su otvoreni. Godine 2006. u nekadašnjem zaštićenom zapovjednom mjestu Taganski, poznatom kao Bunker 42, otvoren je Muzej Hladnog rata. Prema istraživanjima arhiva, ni taj ni slični objekti nisu bili fizički povezani s Metroom-2. Ono što bi moglo biti njegov stvarni dio i dalje je zatvoreno, a vozila koja njime voze, prema dostupnim podacima, vode se pod vojnom postrojbom koja pripada Glavnoj upravi za posebne programe predsjednika Rusije.

Kronologija

  1. 1956.: Dovršen je projekt dubokoga jednokolosiječnog tunela, najstarijeg dijela sustava.
  2. 1956.–1963.: Gradi se zaštićeni kompleks iza Moskovskoga državnog sveučilišta.
  3. Kraj 1960-ih: Dio sustava prelazi pod upravu KGB-a.
  4. 1991.: Američko Ministarstvo obrane u izvješću opisuje mrežu dubokih podzemnih pruga ispod Moskve.
  5. 1992.: Vladimir Gonik objavljuje roman, a naziv Metro-2 ulazi u javnost.
  6. 1994.: Skupina istraživača podzemlja tvrdi da je pronašla ulaz u sustav.
  7. 2004.: Vladimir Ševčenko potvrđuje postojanje Staljinove pruge do dače, a ostale priče naziva pretjeranima.
  8. 2006.: Bunker 42 otvara se kao Muzej Hladnog rata.
  9. 2021.: Dmitrij Jurkov objavljuje istraživanje deklasificiranih arhiva o podzemnim objektima Moskve.

Ključne osobe

  • Vladimir Gonik: Pisac čiji je roman iz 1992. proširio naziv Metro-2.
  • Vladimir Ševčenko: Savjetnik triju predsjednika koji je potvrdio postojanje jedne tajne pruge.
  • Mihail Poltoranin: Bivši ministar koji je opisao mrežu tunela i zapovjedno središte.
  • Dmitrij Jurkov: Istraživač koji je 2021. objavio pregled deklasificiranih dokumenata.

Što se zna

  1. Američko Ministarstvo obrane 1991. opisalo je duboka podzemna zapovjedna mjesta u Moskvi povezana podzemnim prugama.
  2. Naziv Metro-2 proširio se 1992. nakon Gonikova romana i novinskih članaka.
  3. Ruske službe sigurnosti i uprava metroa postojanje sustava ni ne potvrđuju ni ne poriču.
  4. Bivši dužnosnici, među njima Ševčenko i Poltoranin, javno su govorili o tajnim podzemnim prugama.
  5. Deklasificirani dokumenti opisuju duboki tunel iz 1950-ih i zaštićene objekte koji su krajem 1960-ih povezani u jedan sustav.

Otvorena pitanja

  • Koliko je linija Metroa-2 doista izgrađeno i kamo vode?
  • Je li sustav nastavljen graditi nakon 1960-ih, kad dokumenti prestaju biti dostupni?
  • Koriste li se tuneli danas i za što?

Teorije

  • Metro-2 postoji, ali je manji od legendi: jedna glavna linija s ograncima, sastavljena od objekata iz 1950-ih i 1960-ih
  • Metro-2 je velika mreža s više linija koja povezuje Kremlj, zračnu luku Vnukovo i podzemne gradove, kako tvrde mnogi izvori iz 1990-ih
  • Sustav je postojao, ali je danas uglavnom napušten i propao
  • Većina priča o Metrou-2 nastala je iz romana, zabuna i pretjerivanja

Povezane priče

Izvori