Burlington, britanski podzemni grad za nuklearni rat

Corsham je mali gradić u grofoviji Wiltshire, poznat po vapnencu koji se ovdje stoljećima vadio za zgrade u obližnjem Bathu. Ispod njega kamenari su ostavili goleme podzemne dvorane. Jedna od njih, nazvana Spring Quarry, u 20. je stoljeću postala nešto mnogo veće od kamenoloma: tajni grad u kojem bi Britanija nastavila postojati kad bi London nestao.

Od tvornice motora do skloništa za vladu

Godine 1940., u Drugom svjetskom ratu, kamenolom je preuzelo Ministarstvo zrakoplovne proizvodnje i u njemu uredilo podzemnu tvornicu zrakoplovnih motora, zaštićenu od bombardiranja. Iz tog su vremena ostale i zidne slike umjetnice Olge Lehmann u nekadašnjoj kantini.

Nakon rata prijetnja se promijenila. Sovjetski Savez razvio je atomsku bombu, a britanska vlada trebala je mjesto s kojeg bi upravljala državom nakon nuklearnog napada. Uz odobrenje premijera Anthonyja Edena, Središnji vladin ratni stožer pušten je u rad 1955. Prostire se na oko 14 hektara, 37 metara pod zemljom, dug je više od kilometra, a podzemne ceste i hodnici ukupno su dugi oko 97 kilometara.

Grad za četiri tisuće ljudi

Kompleks je bio zamišljen da u njemu, potpuno odsječeni od vanjskog svijeta, do tri mjeseca žive premijer, cijeli vladin ured, državni službenici i pomoćno osoblje, ukupno do četiri tisuće ljudi. Imao je bolnicu, kantine, kuhinje i pekaru, praonice, spremišta, spavaonice i urede. Pitku vodu davali su podzemno jezero i postrojenje za pročišćavanje, a dvanaest spremnika goriva hranilo je četiri generatora podzemne elektrane. Zrak se održavao na stalnoj vlazi i temperaturi od oko 20 °C.

U bunkeru je bila druga po veličini telefonska centrala u Britaniji, studio BBC-ja iz kojega bi se premijer obratio naciji i sustav pneumatskih cijevi kojim su se poruke slale kroz cijeli kompleks. Prostor je bio podijeljen na 22 područja, od ureda Admiraliteta i Ministarstva vanjskih poslova do prostorija za premijera i ratni kabinet. Prostrane sobe s vlastitim kupaonicama u području 17, bolje uređene od ostalih, prema dostupnim izvorima bile su vjerojatno namijenjene kraljevskoj obitelji.

Put u tajni grad

Tajnost je obuhvaćala i put do bunkera. Prema planu, četiri tisuće ljudi okupilo bi se na udaljenom zbornom mjestu u Warminsteru, a odande bi ih vojni kamioni prevezli u Corsham. Oko 210 visokih dužnosnika iz Whitehalla s osobljem trebalo je krenuti posebnim vlakom s londonske postaje Kensington Olympia, ne znajući kamo idu. Premijer bi ostao u Downing Streetu do posljednjeg trenutka, a zatim bi ga helikopter prevezao u Corsham.

Kompleks je kroz desetljeća nosio mnoga tajna imena: Stockwell, Subterfuge, Burlington, Turnstile, Chanticleer, Peripheral i Site 3. Novinar Duncan Campbell razotkrio ga je 1982. u knjizi War Plan UK, u kojoj ga je nazvao Hawthorn, a spominjao ga je i Peter Laurie u izdanju svoje knjige Beneath the City Streets iz 1979.

Zastario prije nego što je zatrebao

Bunker je zastario gotovo čim je dovršen. Interkontinentalne balističke rakete mogle su ga gađati preciznije nego bombarderi, a vlada je razvijala i druge planove za nastavak vlasti, raspršene na više mjesta. Ipak, Burlington je trideset godina ostao dio ratnih planova i održavan je spremnim.

Godine 1989. dio kompleksa prodan je tvrtki za skladištenje vina. Nakon kraja Hladnog rata ostatak je preuzelo Ministarstvo obrane i držalo ga u pričuvi. U prosincu 2004., nakon što je podzemno jezero ispražnjeno, zalihe odnesene, a posada svedena na četvero ljudi, bunker je razvrgnut. Godinu poslije postalo je javno da ga Ministarstvo obrane prodaje.

Godine 2013. dijelovi kompleksa, među njima premijerove prostorije, radijski studio i telefonska centrala, zaštićeni su kao spomenici Hladnog rata, a zidne slike Olge Lehmann upisane su na popis zaštićenih građevina. Od 2015. dijelovi kompleksa nalaze se i na popisu ugrožene baštine.