Milgramov pokus poslušnosti

Učitelj, učenik i generator

Godine 1961. na Yaleu Stanley Milgram započeo je istraživanje koje je ispitivalo kako ljudi reaguju kada im autoritet naredi da nastave radnju koja naizgled nanosi štetu. Učesniku je rečeno da će biti „učitelj” u studiji učenja i kazne. Drugi sudionik, zapravo saradnik istraživača, bio je „učenik”. Iza zida je odgovarao na parove reči, a zatim je navodno dobijao sve snažniji električni udar za svaku grešku.

Kontrolna tabla imala je skalu od 15 do 450 volti, sa oznakama koje su prelazile od blagih do opasnih. Učenik je unaprijed snimio proteste i bolne reakcije. Nakon određenog nivoa prestajao je da odgovara. Ako bi sudionik oklevao, eksperimentator bi upotrebio unaprijed određene rečenice, poput zahtjeva da se postupak nastavi. Učesnik nije znao da su šokovi simulirani.

U prvom uslovu opisanom u radu iz 1963. godine, 26 od 40 muškaraca nastavilo je do najviše oznake. Ostali su stali pre toga, često pokazujući napetost. Rezultat je postao poznat kao dokaz da će većina ljudi naneti bol ako to zatraži autoritet. Ali ta formulacija izostavlja i kontekst laboratorije i razlike između varijanti eksperimenta.

Nije jedan isti pokus

Milgram je provodio više varijanti menjajući udaljenost od učenika, prisustvo eksperimentatora i mesto istraživanja. U drugim uvjetima ljudi su češće odbijali da nastave kada su bili bliže učeniku ili kada autoritet nije bio fizički prisutan. Zato postotak iz prvog uvjeta nije univerzalna mera poslušnosti ljudi.

Istoričar psihologije Gina Peri i drugi istraživači koristili su arhive da ponovo razmotre kako je pokus vođen. Aleks Haslam i saradnici su u meta-analizi varijanti naglasili da poslušnost zavisi od toga kako sudionik tumači zahtjev, od bliskosti istraživaču i od njegovog odnosa prema svrsi nauke. To otvara razliku između slijepog pokoravanja i sudionika koji vjeruje da pomaže legitimnom istraživanju.

Etička pitanja su ozbiljna. Obmana je bila velika, sudionici su bili uznemireni, a nisu mogli unaprijed znati što će se od njih tražiti. Današnja pravila za istraživanja s ljudima zahtijevaju neovisnu procjenu rizika, informirani pristanak i pravo na povlačenje. Studija je pomogla razvoju tih pravila, ali njezin znanstveni značaj ne briše cijenu za sudionike.

Što je rezultat pokazao

Pokusi pokazuju da laboratorijski kontekst, zahtjevi istraživača i shvatanje legitimiteta mogu uticati na odluku da se nastavi. Ne pokazuju da su ljudi u svakoj stvarnoj situaciji podjednako spremni da povrede druge, niti da je poslušnost jedina motivacija. Učesnici su često bili u sukobu: neki su nastavili, ali su bili uznemireni i prosvjedovali.

Izraz „450 volti” postao je kulturni simbol, ali broj se odnosi na simuliranu skalu. Niko nije primio električni udar. U tome je istodobno i ograničenje i suština dizajna: istraživači su proučavali što ljudi vjeruju da rade, a ne stvarno nanošenje povrede.

Dokazi za i protiv

Poslušnost autoritetu

• U prilog: u početnoj varijanti većina je stigla do krajnje oznake uprkos protestima učenika.
• U prilog: prisustvo eksperimentatora i prestiž Yalea mogli su delovati kao znak legitimnog autoriteta.
• Protiv: sudionici su se razlikovali u tumačenju cilja i nisu svi nastavili.
• Protiv: varijante su davale različite rezultate, pa jedan postotak ne predstavlja svaku situaciju.

Identifikacija s naukom i kontekstom

• U prilog: kasnije analize ističu da su ljudi mogli vjerovati da služe naučnom cilju.
• U prilog: bliskost učeniku i udaljenost autoriteta menjale su stopu nastavljanja.
• Protiv: različita tumačenja ne objašnjavaju svaku pojedinačnu odluku.
• Protiv: arhivske analize ne mogu vratiti sve sudionike u potpuno isti kontekst.