Stanfordski zatvorski eksperiment

Godine 1971. psiholog Philip Zimbardo sa Sveučilišta Stanford organizirao je istraživanje o tome kako zatvorski uvjeti i društvene uloge utječu na ponašanje. Na oglas za studiju zatvorskog života javilo se više od sedamdeset muškaraca; odabrano je 24 studenta bez prijavljenih psihičkih ili medicinskih teškoća. Bacanjem novčića podijeljeni su na „zatvorenike” i „čuvarе”. U podrumu zgrade Jordan Hall sagrađene su ćelije, a istraživači su zatvorenike uveli u simulaciju uz pomoć lokalne policije.

Plan je bio da pokus traje dva tjedna. „Zatvorenici” su ostajali u improviziranom zatvoru, dok su se čuvari izmjenjivali u smjenama. Zimbardo nije bio samo voditelj istraživanja nego je preuzeo i ulogu upravitelja zatvora. Prema njegovu kasnijem prikazu, neki čuvari počeli su ponižavati zatvorenike, a dio zatvorenika pokazivao je snažan stres. Studija je zaustavljena 20. kolovoza, šestog dana. Zimbardo je zaključio da su se odnosi i ponašanje brzo oblikovali prema zatvorskoj hijerarhiji. Ovaj opis učinio je pokus slavnim primjerom moći situacije, ali nije jedino tumačenje sačuvanih događaja.

Što su pokazale arhivske snimke

Francuski istraživač Thibault Le Texier u knjizi Histoire d’un mensonge iz 2018. usporedio je objavljene prikaze sa sveučilišnom arhivskom građom i razgovarao s bivšim sudionicima. U recenziranom radu iz 2019. razradio je kritiku nakon pregleda arhiva i intervjua s njih petnaestero. Upozorio je na nepotpuno i pristrano prikupljanje podataka, raniji studentski pokus koji je poslužio kao predložak te na to da čuvari nisu bili jasno upoznati s time da su i sami sudionici istraživanja.

Posebno su važne snimke i upute čuvarima. Le Texier navodi da su prije početka dobili konkretne smjernice kako postupati sa zatvorenicima i da im je Zimbardo objasnio kako bi trebali stvoriti osjećaj nemoći i proizvoljne kontrole. To otežava tvrdnju da su čuvari samostalno, bez poticaja istraživača, otkrili vlastitu sklonost nasilju. Ipak, upute ne dokazuju da je svako ponižavanje bilo odglumljeno niti poništavaju stres koji su pojedini sudionici doživjeli. Bolji zaključak jest da je istraživački tim aktivno oblikovao situaciju koju je zatim predstavljao kao spontani ishod zatvorskih uloga.

Kritika je i metodološka. Mali uzorak muških studenata nije predstavljao zatvorsku populaciju ni društvo u cjelini. Sudionici su znali da su u istraživanju, a neki su mogli pokušavati pogoditi što se od njih očekuje. Zimbardova dvostruka uloga upravitelja i istraživača otežavala je nepristrano nadziranje. Le Texier zato osporava koliko je pokus bio znanstveno uvjerljiv; njegova kritika ne znači da je svaki nalaz nužno lažan, nego da se iz tog postupka ne može izvući jednostavan zakon o ljudskoj naravi.

BBC-jeva usporedba

Godine 2002. britanski psiholozi Stephen Reicher i S. Alexander Haslam organizirali su za BBC zatvorsku studiju koja je trajala osam dana, a znanstveni izvještaj objavili su 2006. Ni u toj je studiji autoritet automatski pretvorio čuvare u nasilnike: čuvari se nisu snažno poistovjetili sa svojom skupinom, zatvorenici su se organizirali i uspostavili egalitarniji poredak, a kasniji pokušaj nametanja hijerarhije nailazio je na promjenjiv otpor. Autori su istaknuli važnost grupnog identiteta, vodstva i legitimnosti vlasti.

BBC-jeva studija nije čista replikacija Stanfordskog pokusa. Sudionici, pravila, organizacija i televizijski kontekst bili su drukčiji, a kamere su mogle utjecati na ponašanje. Ona zato ne pobija da zatvorski sustavi i neravnopravna moć mogu potaknuti zlostavljanje. Pokazuje da ishod nije neizbježna posljedica dodijeljenih uloga: važno je kako ljudi razumiju skupine, prihvaćaju li autoritet i kako se organiziraju.

Stanfordsku studiju danas je razumno tretirati kao utjecajan, ali metodološki slab slučaj, a ne kao odlučan dokaz da obični ljudi postaju sadisti čim im se dodijeli uniforma i vlast. Rasprava ostaje otvorena oko toga koliko su ponašanje izazvale okolnosti, koliko upute i očekivanja istraživača, a koliko pojedinačne odluke sudionika. Kritike mijenjaju snagu zaključka; ne brišu povijesnu činjenicu da su sudionici proveli šest dana u ozbiljno spornoj simulaciji zatvora.

Dokazi za i protiv

Zatvorska situacija i neravnopravna moć utjecale su na ponašanje

• U prilog: U simulaciji su se brzo uspostavili odnosi nadzora i podređenosti, a studija je prekinuta zbog zabrinutosti za sudionike.
• U prilog: BBC-jeva studija također pokazuje da se skupni odnosi mijenjaju kad sudionici dobiju različit položaj i moć.
• Protiv: Stanfordski uzorak bio je malen i sastavljen od studenata; nije usporediv sa stvarnim zatvorenicima.
• Protiv: Snimke i arhivski dokumenti pokazuju da su istraživači čuvarima davali smjernice, pa se utjecaj situacije ne može odvojiti od njihovih očekivanja.

Ponašanje je snažno oblikovano uputama i očekivanjima istraživača

• U prilog: Le Texierova analiza navodi konkretne upute čuvarima, nepotpuno bilježenje događaja i moguća očekivanja sudionika o tome kako se treba ponašati.
• U prilog: Zimbardo je istodobno vodio istraživanje i upravljao simuliranim zatvorom, što je moglo usmjeriti zbivanja i njihovo tumačenje.
• Protiv: Upute ne dokazuju da su svi sudionici samo glumili ili da nitko nije pretrpio stvarnu uznemirenost.
• Protiv: BBC-jeva studija pokazuje da istraživači i organizacija mogu stvoriti drukčije uvjete, ali ne utvrđuje što bi se dogodilo u Stanfordu bez intervencija.