Kitty Genovese i mit o 38 svjedoka

Novinski naslov pretvorio je ubojstvo Kitty Genovese u priču o 38 ljudi koji su navodno gledali i nisu pomogli. Povijesni zapisi tu priču ne potvrđuju.

Ukratko

  • Catherine “Kitty” Genovese ubijena je 13. ožujka 1964. u njujorškom Kew Gardensu.
  • New York Times objavio je da je 38 ljudi svjedočilo napadu i da nitko nije reagirao; kasniji pregled dokumenata pokazao je da taj prikaz nije točan.
  • Neki su susjedi čuli ili vidjeli dijelove događaja, a najmanje jedna osoba pokušala je pomoći i pozvala policiju.
  • Slučaj je potaknuo istraživanje efekta promatrača, ali ne dokazuje da ljudi u skupini uvijek odbijaju pomoći.

Naslov koji je postao legenda

U noći 13. ožujka 1964. 28-godišnja Kitty Genovese vraćala se kući s posla. Napadnuta je i ubijena u blizini svojeg doma u četvrti Kew Gardens u Queensu. Počinitelj Winston Moseley uhićen je nekoliko dana kasnije. Ovdje nije riječ o neriješenom ubojstvu: zločin je istražen, a Moseley je osuđen. Zagonetka je nastala oko načina na koji je događaj prepričan.

Tri tjedna nakon ubojstva New York Times objavio je članak s naslovom koji je naveo da je 38 građana gledalo napad, ali nije pozvalo policiju. Priča je postala snažna moralna pouka o ravnodušnosti grada i često se navodi kao povod za eksperimente o pomaganju. Međutim, novinari i psiholozi kasnije su pregledali policijske zapise, intervjue i izvještavanje te pokazali da je brojka i opis događaja pojednostavljen.

Što su svjedoci mogli znati

Manning, Levine i Collins 2007. analizirali su podrijetlo “parabole o 38 svjedoka”. Prema njihovom pregledu, nijedan dokaz ne pokazuje da je 38 ljudi stajalo i gledalo cijelo ubojstvo. Svjedoci su bili na različitim mjestima, čuli su ili vidjeli različite dijelove, a mnogi nisu mogli znati da je riječ o smrtonosnom napadu. Jedan je povikao s prozora i prekinuo napad; druga susjeda, Sophie Farrar, pritekla je Kitty i ostala uz nju. Policija je pozvana.

Rana novinska izvješća nisu odmah sadržavala broj 38 ni tvrdnju da su svi promatrali. Ta se verzija pojavila u kasnijem izvještavanju, nakon razgovora s policijskim dužnosnikom i redakcijske obrade. Broj je ostao upečatljiv, iako je način brojanja nejasan. U sljedećim desetljećima često se prepričavao bez upozorenja da su pojedinosti osporene.

Ispravak mita ne umanjuje ubojstvo niti zahtijeva da se sve reakcije susjeda prikažu kao herojske. Neki su mogli reagirati ranije ili jasnije; arhivski tragovi ne daju potpunu rekonstrukciju svake minute i svake osobe. Važno je razlikovati taj otvoreni detalj od tvrdnje da su deseci ljudi svjesno gledali kako se događa ubojstvo.

Kako je slučaj utjecao na psihologiju

Godine 1968. John Darley i Bibb Latané objavili su pokuse o tome kako prisutnost drugih utječe na odluku o pomoći. U jednom je sudionik mislio da razgovara preko interkoma s drugim studentima, a čuo je da jedan od njih ima napadaj. Sudionici su češće i brže reagirali kad su vjerovali da su jedini koji čuju poziv. Istraživači su učinak objasnili difuzijom odgovornosti: kad su prisutni drugi, svatko može pretpostaviti da će netko drugi djelovati.

Kasnija istraživanja pokazala su da ponašanje ovisi o situaciji, jasnoći opasnosti, odnosu među ljudima, mogućnosti pomoći i riziku. Skupina može usporiti reakciju, ali može je i olakšati, osobito kad netko jasno zatraži pomoć ili prvi poduzme korak. Genovesein slučaj nije bio eksperiment, a pogrešan popularni prikaz nije dokaz teorije.

Dokazi za i protiv

38 ljudi svjesno promatralo i nitko nije pomogao

  • U prilog: taj se broj pojavio u tadašnjem izvještaju New York Timesa i dugo je ponavljan u udžbenicima.
  • U prilog: susjedi su bili u okolnim zgradama i neki su čuli ili vidjeli dijelove napada.
  • Protiv: pregled dostupnih izvora ne nalazi 38 izravnih očevidaca cijelog događaja.
  • Protiv: postoje zapisi o pozivu policiji i susjedi koji su intervenirali.

Novinska priča pretvorila je djelomična opažanja u urbani mit

  • U prilog: arhivski izvori ne podupiru formulaciju da su svi promatrali i ostali pasivni.
  • U prilog: prva izvješća ne koriste broj 38 kao broj svjedoka cijelog ubojstva.
  • Protiv: nepotpuna dokumentacija ne utvrđuje što je svaki susjed znao ili mogao učiniti.
  • Protiv: korekcija mita ne dokazuje da je svaka reakcija bila primjerena.

Kronologija

  1. 13. ožujka 1964.: Kitty Genovese ubijena je u Kew Gardensu.
  2. 27. ožujka 1964.: New York Times objavljuje priču koja popularizira broj 38.
  3. 1968.: Darley i Latané objavljuju eksperimentalno istraživanje pomaganju.
  4. 2007.: Manning, Levine i Collins provjeravaju povijest mita o 38 svjedoka.

Ključne osobe

  • Catherine „Kitty” Genovese: Žrtva ubojstva u Kew Gardensu 1964.
  • John Darley i Bibb Latané: Psiholozi koji su istraživali pomaganje i difuziju odgovornosti.
  • Rachel Manning, Mark Levine i Alan Collins: Autori povijesne analize mita o 38 svjedoka.

Što se zna

  1. Kitty Genovese ubijena je 13. ožujka 1964. u Kew Gardensu; počinitelj je osuđen.
  2. Tvrdnja da je 38 ljudi gledalo cijelo ubojstvo i nitko nije reagirao ne odgovara povijesnim zapisima.
  3. Slučaj je potaknuo istraživanje pomaganju, ali ne dokazuje da skupine uvijek ostaju pasivne.

Otvorena pitanja

  • Koliko je susjeda čulo ili vidjelo pojedine dijelove napada i što su mogli razumjeti?
  • Kako novinski prikaz postaje znanstvena i kulturna legenda?

Teorije

  • broj i navodna pasivnost skupine nastali su pojednostavljenim izvještavanjem
  • svjedoci su imali fragmentarne informacije i različite mogućnosti reagiranja

Za daljnje istraživanje

  • Manning, R., Levine, M. i Collins, A. (2007). Povijest mita o 38 svjedoka: https://doi.org/10.1037/0003-066X.62.6.555

Izvori