MV Joyita, brod koji nije htio potonuti

Joyita je značila "mali dragulj". Bio je to drveni brod dug oko 21 metar, sagrađen 1931. u Los Angelesu kao luksuzna jahta za filmskog redatelja Rolanda Westa, koji ga je nazvao po svojoj supruzi, glumici Jewel Carmen. Tijekom Drugog svjetskog rata američka ga je mornarica koristila kao ophodni brod oko Havaja. Poslije rata postao je teretni brod, a jedan od kasnijih vlasnika obložio je trup plutom zbog hladnjača. Ta je pojedinost kasnije postala ključna.

Put milosrđa

Godine 1952. brod je kupila Katharine Luomala, profesorica sa Sveučilišta na Havajima, i iznajmila ga kapetanu Thomasu H. Milleru, kojeg su zvali Dusty. Miller je bio britanski pomorac nastanjen na Samoi i brodom je prevozio teret i ribare.

Početkom listopada 1955. otočje Tokelau, oko 430 kilometara sjeverno od Samoe, oskudijevalo je hranom, a s otoka je stigla vijest o čovjeku s teškom infekcijom ruke. Joyita je trebala prevesti namirnice, lijekove i liječnika. Isplovila je iz Apije oko pet ujutro 3. listopada, dan kasnije nego što je planirano, jer je na lijevom motoru otkazala spojka. Krenula je s jednim motorom.

Na brodu je bilo 16 članova posade i devet putnika, među njima kirurg Alfred Denis Parsons, vladin službenik, otkupljivač kopre i dvoje djece. Teret su činili lijekovi, drvo, hrana i 80 praznih bačava za gorivo. Putovanje je trebalo trajati oko dva dana.

Brod koji nije stigao

Kad Joyita do 6. listopada nije stigla, s otoka Fakaofo javljeno je da kasni. Poziv u pomoć nitko nije primio. Zrakoplovi novozelandskog ratnog zrakoplovstva od 6. do 12. listopada pretražili su golemo područje oceana, ali nisu našli ništa.

Dana 10. studenoga 1955. kapetan Gerald Douglas s trgovačkog broda Tuvalu ugledao je Joyitu kako pluta sjeverno od otoka Vanua Levu, više od 600 milja, gotovo tisuću kilometara, zapadno od predviđenog puta. Brod je bio napola potopljen i jako nagnut na lijevi bok. Na njemu nije bilo nikoga.

Što je pronađeno

Brod je odtegljen u Suvu i pregledan. Nedostajali su čamac i tri splavi za spašavanje, kao i brodski dnevnik, sekstant, kronometar i oružje. Nestalo je i oko četiri tone tereta. Radio je bio namješten na 2182 kHz, međunarodnu frekvenciju za pozive u pomoć, ali je zbog prekinutog kabela, prekrivenog bojom, mogao slati signal tek na udaljenost od nekoliko kilometara. Električni satovi stali su u 10.25, a svjetla su bila uključena, što upućuje na to da se nešto dogodilo noću. Na palubi je pronađena liječnička torba s instrumentima i zavojima s tragovima krvi.

Uzrok prodora vode utvrđen je: na lijevom motoru pukla je cijev za hlađenje morskom vodom, oštećena korozijom. Crpke za izbacivanje vode bile su začepljene jer nisu imale zaštitne mrežice. No zahvaljujući oblogama od pluta i praznim bačvama, brod nije mogao potonuti. Upravo zato je pitanje postalo još teže: zašto bi 25 ljudi napustilo brod koji pluta i otišlo na male splavi na otvorenom oceanu?

Istraga i pretpostavke

Istražni postupak u Apiji u veljači 1956. utvrdio je da je brod bio loše održavan. Kapetanu Milleru prigovorio je što je isplovio s jednim motorom, bez ispravnog radija i bez pravih čamaca za spašavanje te s isteklom dozvolom za prijevoz putnika. Sudbinu ljudi proglasio je neobjašnjivom na temelju dostupnih dokaza.

Od tada su se nizale pretpostavke. Pisac Robin Maugham, koji je kasnije kupio olupinu, 1962. je iznio teoriju da je kapetan htio nastaviti unatoč prodoru vode, da je došlo do sukoba s dijelom posade i da je Miller ozlijeđen, nakon čega su ostali u panici napustili brod. Drugi su govorili o gusarima, japanskim ribarima ili čak sovjetskoj podmornici, za što nema dokaza. Spominjala se i prijevara s osiguranjem, ali na brodu nisu pronađeni namjerno otvoreni ventili.

David G. Wright, koji je slučaj dugo istraživao, u knjizi iz 2002. i njezinu kasnijem izdanju zaključio je da je posada vjerojatno napustila brod nakon prodora vode, misleći da je poslala poziv u pomoć i da će pomoć brzo stići. Male splavi struje su mogle odnijeti daleko od broda. Ta je pretpostavka uvjerljiva mnogima, ali nije dokazana.

Brod je poslije popravljen i još se nekoliko puta nasukao, a do kraja sedamdesetih se raspao. Godine 2012. u Apiji i na Fakaofu postavljeni su spomenici ljudima koji su s njim nestali.