Nebeski potresi

Na obalama jezera Seneca, najdubljeg od jezera Finger Lakes u saveznoj državi New York, ljudi od 19. stoljeća povremeno čuju dubok udar, kao da je negdje daleko opalio top. Zvuk zatrese prozore, ponekad se ponovi nekoliko puta, a zatim prestane. Mještani ga zovu topovima Seneke, a isto ime proširilo se i na slične udare koji se čuju duž obale jugoistoka SAD-a. Engleski izraz za takve pojave je skyquake, nebeski potres.

Isti zvuk na mnogo imena

Gotovo svaki kraj u kojem se ti zvukovi čuju ima za njih svoje ime. U delti Gangesa i Brahmaputre u današnjem Bangladešu Britanci su ih u 19. stoljeću nazvali barisalskim topovima, po gradu Barisalu. U Belgiji i Nizozemskoj zovu se mistpoeffers, "puhači magle", jer se često čuju u mirnim, maglovitim danima nad morem. U Italiji ima desetak lokalnih imena, među njima brontidi i marina, u Japanu se zovu uminari, "krikovi s mora", na Filipinima retumbos, a u Indoneziji dentuman. Prijavljivani su i u zaljevu Fundy u Kanadi, uz jezero Lough Neagh u Sjevernoj Irskoj, u Škotskoj, Australiji i na Ognjenoj zemlji.

Jedan od najranijih zapisa u Americi ostavila je ekspedicija Lewisa i Clarka. Kod Velikih slapova rijeke Missouri, u današnjoj Montani, Meriwether Lewis zapisao je da su više puta čuli zvuk sa zapada, točno kao pucanj šestfuntnog topa na udaljenosti od tri milje. William Clark dodao je da ne mogu objasniti uzrok.

Detonacije na Mljetu

Od 20. ožujka 1822., prema zapisu koji prenosi Charles Fort, stanovnici Mljeta, otoka kraj Dubrovnika koji se tada zvao Meleda, počeli su čuti snažne detonacije. Ponavljale su se u razmacima tijekom dana i podsjećale na topovsku paljbu, pa se isprva mislilo da puca neki brod ili da turski topnici vježbaju u nekom pograničnom selu. Udari su trajali trideset dana, a pojavljivali su se i kasnije, pa je za njih doznao i dvor u Beču.

U ljeto 1824. dvorska kancelarija poslala je na Mljet geologa Paula Partscha iz carskog prirodoslovnog kabineta, s profesorom Rieplom. Partsch je na putovanju proveo gotovo četiri mjeseca, a 1826. objavio je izvještaj o "fenomenu detonacija na otoku Meledi". Charles Fort, američki pisac koji je skupljao zapise o neobjašnjenim pojavama, stotinjak godina kasnije uvrstio je mljetske detonacije u knjigu New Lands.

Barisalski topovi i puhači magle

Krajem 19. stoljeća o tim su se zvukovima raspravljali i znanstvenici. Astronom i matematičar George Howard Darwin, sin Charlesa Darwina, 1895. je u časopisu Nature objavio pismo o barisalskim topovima i belgijskim puhačima magle. Uzrok je i tada ostao neutvrđen.

Što bi moglo tutnjati

Seizmolog David P. Hill iz američkog Geološkog zavoda 2011. je u časopisu Seismological Research Letters pisao o udarima koji se čuju uz obalu Sjeverne Karoline i mogu zatresti prozore i vrata, a lokalni novinar nije im našao vezu ni s nadzvučnim letovima ni s miniranjem u kamenolomima. Hill je podsjetio da se zvuk malih potresa javlja u djeliću sekunde nakon dolaska seizmičkih valova i pretpostavio da ljudi mogu čuti potrese preslabe da bi ih osjetili. Pitanje je, kako i sam piše, ostalo otvoreno. Meteori koji ulaze u atmosferu i u njoj eksplodiraju stvaraju zvučni udar koji se čuje na velikoj površini. Nadzvučni vojni zrakoplovi također stvaraju zvučne udare, ali to ne objašnjava zapise iz vremena prije zrakoplova.

Druga objašnjenja vežu se uz vodu: valovi koji se lome o stjenovitu obalu stvaraju niske, daleko čujne udare, a urušavanje podvodnih šupljina ili nagli izlazak plina s dna mogli bi stvoriti zvuk na površini jezera. Atmosfera ponekad zvuk dalekih grmljavina ili eksplozija prenosi kroz slojeve zraka na velike udaljenosti, pa se čuje ondje gdje nitko ne vidi izvor. Neki su pretpostavljali i učinak Sunčeve aktivnosti, ali za to nema dokaza.

Za dio udara uzrok je pronađen, pa se zna da su neki slučajevi bili nadzvučni zrakoplovi, meteori ili mali potresi. Za većinu starih zapisa, uključujući Mljet i Barisal, nikad se neće pouzdano znati što je tutnjalo.