Jezero Nyos

Jezero Nyos leži visoko u brdima sjeverozapadnog Kameruna, u krateru davno ugaslog vulkana. Malo je, površine nešto više od jednog i pol četvornog kilometra, ali vrlo duboko: dno mu je na više od 200 metara. Okružuju ga strme stijene, a na sjevernom rubu voda se preljeva niz prirodni prag u dolinu. U dolinama ispod jezera ljudi su živjeli od zemljoradnje i stočarstva.

Večer 21. kolovoza 1986.

U večeri 21. kolovoza 1986. ljudi u selima oko jezera čuli su tutnjavu. Iz jezera se podigao stup vode i pjene, a nad njim oblak plina. Plin se prelio preko ruba kratera i, jer je teži od zraka, spustio se niz doline prema selima Nyos, Cha i Subum. Kretao se brzo i bio je nevidljiv.

Plin je istisnuo zrak u dolinama. Stradali su ljudi do udaljenosti od oko 25 kilometara od jezera, a većina ih je umrla u svojim domovima. Prema podacima koje navode znanstvenici, poginulo je 1746 ljudi, a uginulo je više od tri tisuće grla stoke. Biljke uglavnom nisu bile oštećene. Preživjeli su se kasnije morali iseliti, a neka sela više nisu obnovljena.

Sljedećih dana voda jezera, inače modra, bila je crvenkastosmeđa. Iz dubine je na površinu izašla voda bogata željezom, koje se na zraku oksidiralo.

Vulkan ili jezero

Prvi istraživači koji su stigli na Nyos pretpostavili su da se probudio vulkan ispod jezera i izbacio otrovne plinove. Kamerunske vlasti u prvim su danima također govorile o vulkanskoj erupciji. Neki su znanstvenici, međutim, upozoravali da je vulkan odavno ugasao, a voda na dnu jezera bila je hladna, bez znakova vulkanske topline.

Godine 1987. skupina istraživača koju je predvodio limnolog George Kling objavila je u časopisu Science drukčije objašnjenje. Ugljikov dioksid iz magme duboko ispod jezera godinama se podizao kroz izvore i otapao u hladnoj vodi na dnu. Jezero Nyos ima slojeve koji se gotovo ne miješaju, pa je plin ostajao zarobljen u dubini, pod pritiskom gornjih slojeva vode, slično kao ugljična kiselina u zatvorenoj boci gaziranog pića. Kad je nešto pokrenulo dubinsku vodu prema površini, pritisak je pao i plin se počeo naglo izdvajati. Mjehurići su povlačili još vode prema gore, pa se proces sam od sebe ubrzao, kao kad se boca naglo otvori.

Takva pojava nazvana je limničkom erupcijom. Spor između vulkanskog i limničkog objašnjenja trajao je nekoliko godina. Presudila su mjerenja nakon katastrofe: dubinska voda jezera polako se ponovno punila ugljikovim dioksidom, što se uklapa u limničko objašnjenje.

Dvije godine ranije

Nyos nije bio prvi slučaj. Dvije godine ranije, 15. kolovoza 1984., slična se pojava dogodila na jezeru Monoun, oko stotinu kilometara južnije, gdje je stradalo 37 ljudi. Tada se uzrok nije potpuno razumio. Tek nakon Nyosa postalo je jasno da je riječ o istoj pojavi i da je Kamerun imao dva jezera koja su predstavljala istu opasnost.

Što je pokrenulo erupciju

Ni danas se ne zna što je te večeri pokrenulo dubinsku vodu. Većina geologa smatra da je to bio odron stijena u jezero. Drugi su smatrali da se na dnu dogodila mala vulkanska erupcija. Treća mogućnost je da je hladna kišnica ili jak vjetar pomaknuo slojeve vode. Potres se spominjao rjeđe, jer svjedoci te večeri nisu osjetili podrhtavanje.

Cijevi u jezeru

Istraživači su procijenili da bi se jezero za nekoliko desetljeća moglo ponovno napuniti plinom. Francuski tim koji je vodio Michel Halbwachs 2001. u jezero je postavio cijev koja dubinsku vodu podiže prema površini. Kad voda krene prema gore, plin se izdvaja i sam pokreće struju vode, pa iz cijevi šiklja fontana, ali u malim, bezopasnim količinama. Godine 2011. postavljene su još dvije cijevi. Slični su zahvati provedeni i na jezeru Monoun.

Danas se Nyos smatra relativno sigurnim. Geolozi upozoravaju na drugu opasnost: prirodna brana od vulkanske stijene na sjevernom rubu jezera slabi, a njezino bi urušavanje moglo izazvati poplavu u dolinama prema Nigeriji.