Hum, zujanje koje čuju samo neki

U Bristolu, Taosu i Windsoru ljudi godinama noću čuju duboko brujanje, poput dalekog dizelskog motora, a njihovi susjedi ne čuju ništa. Za neke je to zujanje pronađen izvor, za većinu nije.

Ukratko

  • "Hum" je ime za uporno, duboko brujanje niske frekvencije koje u nekom kraju čuje mali dio ljudi, dok ga ostali ne čuju.
  • Prvi poznati slučaj zabilježen je krajem 1960-ih oko Bristola u Engleskoj, a najpoznatiji je onaj u Taosu u Novom Meksiku s početka devedesetih.
  • Neka su zujanja dobila jasan izvor: brujanje u Windsoru u Kanadi utihnulo je kad je 2020. ugašena čeličana na otoku Zug.
  • Za većinu prijava izvor nije pronađen, a kao objašnjenja se spominju industrijska buka, tinitus i drugi procesi u samom uhu te radijski valovi vrlo niske frekvencije.

Ljudi koji ga čuju opisuju ga gotovo jednako: tiho, duboko brujanje, kao da negdje daleko u praznom hodu radi dizelski motor ili kamion. Najjače je noću i u tišini, često jače u kući nego vani. Ne prestaje kad zatvore prozore, a nekima postaje jače kad ugrade bolju zvučnu izolaciju, jer ona priguši ostale zvukove. Ono što zujanje čini zagonetkom nije sam zvuk, nego to što ga u istoj kući jedan ukućanin čuje, a drugi ne.

Prvi glasovi iz Bristola

Prema pregledima pojave, brujanje se prvi put kao šira pojava spominje krajem šezdesetih godina 20. stoljeća u Bristolu i okolici, na jugozapadu Engleske. Stotine ljudi javljale su se lokalnim vlastima i novinama da ih nešto budi noću. Britanska istraživanja buke niske frekvencije iz sedamdesetih opisala su skupine ljudi koji se žale na "nisko pulsiranje u pozadini" koje drugi ne čuju. Akustičar Geoff Leventhall godinama je proučavao takve pritužbe i upozoravao da kod dijela ljudi izvor buke postoji, a kod dijela ga mjerenja ne pronalaze.

Jedan od britanskih pokušaja objašnjenja povezivao je brujanje s mlaznom strujom koja se trlja o sporiji zrak, ali Leventhall ga je odbacio. Britanski slučajevi ostali su raspršeni i nikad nisu dobili jedno zajedničko objašnjenje.

Taos i pitanje u Kongresu

Ime koje se danas najčešće veže uz pojavu potječe iz Taosa, malog grada u planinama sjevernog Novog Meksika. Početkom devedesetih stanovnici su se toliko žalili na brujanje da su o tome pisali svojim zastupnicima u američkom Kongresu. U ljeto 1993. skupina znanstvenika sa Sveučilišta Novog Meksika, iz nacionalnih laboratorija Los Alamos i Sandia te iz laboratorija ratnog zrakoplovstva Phillips istodobno je mjerila zvuk, podrhtavanje tla te električna i magnetska polja, posebno u rasponu od 30 do 100 herca.

Joe Mullins i Horace Poteet izvijestili su 1994. da zujanje čuje oko dva posto stanovnika, da ga svaki opisuje na nešto drugačijoj frekvenciji, otprilike između 32 i 80 herca, i da se često ritmički pojačava i slabi. Mikrofoni i senzori postavljeni u kućama onih koji su ga čuli nisu zabilježili zvuk koji bi to objasnio. Taos je tako postao primjer zujanja koje ljudi čuju, a instrumenti ne.

Windsor i otok preko rijeke

Drugačije je završio slučaj iz Windsora u kanadskoj pokrajini Ontario. Od 2011. stanovnici su prijavljivali duboko, dosadno brujanje koje se ponekad osjećalo i kao podrhtavanje prozora. Mjerenja su izvor smjestila preko rijeke Detroit, na otok Zug, industrijsku zonu na američkoj strani s visokim pećima čeličane U.S. Steel. Kanadske vlasti nisu mogle ući na otok, pa izvor dugo nije bio potvrđen. Kad su visoke peći u travnju 2020. ugašene, prijave su prestale.

Sličnih slučajeva s pronađenim izvorom ima još. Zujanje u West Seattleu utihnulo je kad su na vakuumsku pumpu za istovar brodova postavljeni novi prigušivači, a u Kokomu u Indiani pronađena su dva industrijska izvora niskih tonova, iako su neki stanovnici i nakon popravka nastavili prijavljivati brujanje.

Je li zvuk vani ili u uhu

Za slučajeve bez izvora postoji nekoliko pretpostavki. Prva je da je riječ o stvarnom zvuku iz okoline, iz tvornica, kompresora, plinovoda ili transformatora, koji se kroz tlo i zidove prenosi daleko i koji osjetljiviji ljudi čuju bolje od ostalih. Druga je da zvuk nastaje u samom slušnom sustavu: kao oblik tinitusa niske frekvencije ili kao zvuk koji uho samo proizvodi, takozvana spontana otoakustička emisija. Njemački istraživač Franz Frosch objavio je više radova u kojima zujanje opisuje kao tinitus niske frekvencije.

Geoznanstvenik David Deming, koji i sam čuje brujanje, u radu iz 2004. predložio je treću mogućnost: radijske valove vrlo niske frekvencije kakvima vojska komunicira s podmornicama. On je primijetio i da zujanje u nekim mjestima utihne kad o njemu počnu pisati novine. Kanadski predavač Glen MacPherson od 2012. vodi kartu na koju slušatelji iz cijelog svijeta upisuju svoja iskustva, a do 2016. skupio je oko deset tisuća zapisa. Nijedna od tih pretpostavki zasad nije objasnila sve slučajeve.

Kronologija

  1. Kraj 1960-ih: Prve šire prijave brujanja u Bristolu i okolici u Engleskoj.
  2. 1970-ih: Britanska istraživanja buke niske frekvencije opisuju ljude koji čuju zvuk koji drugi ne čuju.
  3. Početak 1990-ih: Stanovnici Taosa traže pomoć od zastupnika u Kongresu.
  4. Ljeto 1993.: Znanstvenici iz nekoliko ustanova provode mjerenja u Taosu.
  5. 1994.: Mullins i Poteet objavljuju da zujanje u Taosu čuje oko dva posto stanovnika.
  6. 2004.: David Deming objavljuje pregled pojave i pretpostavku o radijskim valovima vrlo niske frekvencije.
  7. 2011.: U Windsoru u Kanadi počinju prijave brujanja s otoka Zug.
  8. 2012.: Glen MacPherson pokreće svjetsku kartu slušatelja zujanja.
  9. Travanj 2020.: Gase se visoke peći na otoku Zug, a prijave iz Windsora prestaju.

Ključne osobe

  • Joe Mullins: Inženjer sa Sveučilišta Novog Meksika koji je vodio istraživanje zujanja u Taosu.
  • Geoff Leventhall: Britanski akustičar koji je desetljećima proučavao pritužbe na buku niske frekvencije.
  • David Deming: Američki geoznanstvenik koji je 2004. objavio pregled pojave.
  • Glen MacPherson: Kanadski predavač koji vodi svjetsku kartu slušatelja zujanja.
  • Franz Frosch: Istraživač koji zujanje tumači kao tinitus niske frekvencije.

Što se zna

  1. Brujanje niske frekvencije prijavljuje se u više zemalja, među ostalim u Engleskoj, SAD-u, Kanadi i Novom Zelandu.
  2. U Taosu ga je početkom devedesetih čulo oko dva posto stanovnika, svaki na nešto drugačijoj frekvenciji između 32 i 80 herca.
  3. Brujanje u Windsoru prestalo je nakon gašenja visokih peći na otoku Zug u travnju 2020.
  4. Zujanja u West Seattleu i Kokomu dijelom su povezana s određenim industrijskim strojevima.
  5. Za većinu prijava, uključujući Taos, mjerenja nisu pronašla vanjski izvor.

Otvorena pitanja

  • Je li riječ o jednoj pojavi ili o mnogo različitih pojava koje se opisuju jednako?
  • Zašto zvuk čuje samo mali dio ljudi na istom mjestu?
  • Zašto mikrofoni u Taosu nisu zabilježili ono što su stanovnici čuli?

Teorije

  • Stvarni zvuk niske frekvencije iz tvornica, strojeva, plinovoda ili transformatora
  • Zvuk koji nastaje u samom uhu ili mozgu, poput tinitusa niske frekvencije
  • Radijski valovi vrlo niske frekvencije koje neki ljudi na neki način opažaju
  • Više različitih uzroka koji se pogrešno smatraju jednom pojavom

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori