Otok Jabuka i kompasi

Na otvorenom srednjem Jadranu, daleko od kopna i većine plovnih putova, izdiže se šiljata hrid. Vjetar, more i sunce ostavili su joj malo tla. Ipak, ime koje se uz Jabuku najčešće veže nije biološko ni geografsko, nego pomorsko: kompas.

Što je otok

Hrvatska enciklopedija opisuje Jabuku kao nenaseljen otočić oko 48 km zapadno od Visa, površine oko 0,02 km² i dugačke obale oko 0,7 km. Teško je pristupačna, a građena je od eruptivne stijene, dijabaza s augitom, koja je bogata željezom. Na njoj živi endemska crna podvrsta primorske gušterice (Podarcis melisellensis pomoensis) i dvije endemske biljke, Centaurea jabukensis i Centaurea crithmifolia. More oko nje, navodi enciklopedija, bogato je srdelama, tunom, zubatcem, jastozima i škampima.

Za razliku od većine hrvatskih otoka, građenih od vapnenca, Jabuka i obližnji Brusnik povezuju se s magmatskim stijenama, objašnjava Viški geopark, a oba su dio UNESCO-ova Globalnog geoparka Viški arhipelag. Turistički portal Turističke priče opisuje Jabuku kao stožasti vulkanski otočić visok 96 m, drugi otok eruptivnog podrijetla u tom kraju nakon Brusnika.

Život na golom kamenu

Uvjeti na Jabuci su teški. Otok je izložen jakom suncu, vjetru i morskim pršcima, ima malo tla i gotovo nimalo skloništa, hrane i vode, objašnjava Viški geopark. Zato su ondje, kao i na susjednom Brusniku, populacije krških gušterica razvile vrlo tamnu, gotovo crnu boju, što se u literaturi povezuje s melanizmom, tj. povećanom količinom tamnog pigmenta u koži. Brusnik je manji i niži od Jabuke, s tamnim stijenama, velikim oblucima i vrlo oskudnom vegetacijom.

Kompas koji "poludi"

Viški geopark navodi da magnetit u tamnoj vulkanskoj stijeni Jabuke "tradicionalno" uzrokuje smetnje magnetskim kompasima u blizini otoka. Turističke priče idu dalje: igla se, piše, "ludo" ponaša, pa je to područje opasno za pomorce još od antike. Taj posljednji dio nije potkrijepljen izvorom, a antički zapisi o Jabuci nisu navedeni.

Rad Mancinelli i suradnika iz 2015., koji modelira magnetska i gravimetrijska svojstva srednjojadranske regije, u sažetku spominje magnetsku anomaliju srednjeg Jadrana, područje Jabuke i gabroidna tijela. Cijeli sadržaj rada nismo mogli pročitati, pa ne tvrdimo što točno zaključuje o samom otoku.

Sokolovi, piramida i potresi

Krešimir Kužić u radu iz 2015. analizira 34 opisa Jabuke iz plovidbi Jadranom od 14. do 17. stoljeća. Prema njemu, otok se pojavljuje na pomorskim kartama početkom 14. stoljeća, a zbog osebujnog oblika uključio ga je gotovo svaki izrađivač portulana. Mletački izvori nazivaju ga najprije Mellisella, a poslije Pomo. Većina putnika opisuje ga kao visoku, šiljastu i stjenovitu hrid, neki maštovitije, uspoređujući ga s "egipatskim piramidama". Pisali su i o lovu na sokole koji se tamo gnijezde, često prema pričama brodskih posada. Najstariju poznatu sliku otoka izradio je 1684. Nizozemac de Bruijn, a objavljena je 1698.

Jabuka leži i u potresno aktivnom području: Herak i suradnici 2005. objavili su rad o potresima kod otoka iz 2003.

Dokazi za i protiv

Magnetit u stijeni zbunjuje kompase

• U prilog: Viški geopark i turistički portali navode da tamna vulkanska stijena Jabuke sadrži magnetit, koji tradicionalno uzrokuje smetnje kompasima.
• Protiv: Ni jedan izvor koji smo našli ne navodi izmjerene vrijednosti odstupanja kompasa na otoku ni pomorski zapis o njima.

Šira magnetska anomalija srednjeg Jadrana

• U prilog: Mancinelli i suradnici u sažetku spominju magnetsku anomaliju srednjeg Jadrana, područje Jabuke i gabroidna tijela.
• Protiv: Nismo mogli pročitati zaključke rada, pa ne znamo koliki je dio učinka, ako ga uopće ima, povezan sa samim otokom.

Priča bez mjerenja

• U prilog: Turističke priče tvrdnju o opasnosti za pomorce od antike iznose bez navođenja izvora, a antički zapisi o Jabuci nisu navedeni.
• Protiv: Geopark ipak navodi da je magnetit u stijeni stvarna pojava, pa smetnje nisu isključene.