Peter Bergmann iz Sliga

U petak 12. lipnja 2009. nadzorna kamera na autobusnom kolodvoru u Derryju, u Sjevernoj Irskoj, snimila je vitkog sijedog muškarca u crnoj kožnoj jakni, s torbom preko ramena i malim kovčegom. Ušao je u autobus za Sligo, gradić na sjeverozapadnoj obali Irske, i ondje stigao u 18:28. Taksijem se odvezao do hotela Sligo City i platio noćenje gotovinom.

Gost koji ne ostavlja tragove

Na recepciji je napisao ime Peter Bergmann i adresu u Beču. Ulica tog imena ne postoji ni u Austriji ni u Njemačkoj, a poštanski broj nije bečki. Osoblje je pamtilo uljudnog, uredno obrijanog čovjeka od šezdesetak godina, visokog oko 1,79 metara, plavih očiju, koji je govorio engleski s jakim njemačkim naglaskom. Odjeća mu je bila iz trgovačkog lanca C&A, raširenog u Njemačkoj i Austriji. Mnogo je pušio.

Sljedećih dana kamere u gradu snimale su ga kako izlazi iz hotela s ljubičastom plastičnom vrećicom punom stvari i vraća se bez nje, a vrećica mu je složena u džepu. Policija je zaključila da se postupno rješavao svojih stvari u gradskim kantama za smeće, i to na mjestima koja kamere nisu pokrivale. Što je bacio, nikad se nije doznalo.

U subotu 13. lipnja otišao je u poštu i kupio osam maraka od 82 centa i naljepnice za zračnu poštu. Kome je pisao, ne zna se. U nedjelju je pitao taksista za mirnu plažu na kojoj se može kupati. Taksist ga je odvezao na Rosses Point, poluotok sa širokom plažom nekoliko kilometara od grada. Muškarac je pogledao plažu i istim se taksijem vratio.

Posljednji dan

U ponedjeljak 15. lipnja odjavio se iz hotela u 13:06 i vratio ključ. Nosio je torbu preko ramena, ljubičastu vrećicu i crnu torbu, ali ne i kovčeg s kojim je stigao. Pješice je otišao do autobusnog kolodvora, ondje naručio cappuccino i tost sa šunkom i sirom, pa je, dok je jeo, čitao nekoliko papirića koje je zatim poderao i bacio u kantu. U 14:20 ušao je u autobus za Rosses Point.

Ondje ga je tijekom poslijepodneva i večeri vidjelo šesnaestero ljudi kako šeće plažom i ljubazno pozdravlja prolaznike. Posljednji put viđen je oko ponoći.

Tijelo na plaži

U utorak 16. lipnja u 6:45 Arthur Kinsella i njegov sin Brian, koji se pripremao za triatlon, pronašli su muškarca mrtvog na plaži, u kupaćim gaćicama i majici. Ostatak odjeće bio je na obali. Nije bilo novčanika, novca ni ikakve isprave, a sa svih komada odjeće bile su uklonjene etikete.

Patolog nije pronašao znakove klasičnog utapanja u morskoj vodi, ni znakove nasilja. Smrt je pripisana zatajenju srca. Obdukcija je pokazala da je muškarac bio teško bolestan, s uznapredovalim rakom i ranijom bolešću srca, a u krvi nije imao nikakvih lijekova, iako je morao trpjeti jake bolove. Zubi su mu bili dobro njegovani, s krunicama i jednim zlatnim zubom.

Čovjek bez imena

Irska policija, Garda Síochána, pet je mjeseci pokušavala otkriti tko je. Otisci prstiju, DNK i fotografije usporedivani su s bazama podataka, bez rezultata. Nitko se nije javio, ni nakon poziva u austrijskim i njemačkim novinama. Nakon pet mjeseci pokopan je u neoznačenom grobu u Sligu, a sprovodu su prisustvovala četvorica policajaca.

Francuski list Le Monde objavio je 2015. da mu je austrijska policija rekla kako je irska policija nikad nije kontaktirala, i da za muškarca ne postoji Interpolova tjeralica jer ne pripada ni nestalim ni traženim osobama, a nestanak može prijaviti samo njegova zemlja. Slučaj je zbog toga ostao uglavnom irski.

Redatelj Ciarán Cassidy snimio je 2013. kratki dokumentarni film The Last Days of Peter Bergmann, prikazan i na festivalu Sundance, a novinarka Irish Timesa Rosita Boland 2019. o slučaju je napravila podcast. Usporedbe s čovjekom iz Somertona, nepoznatim muškarcem pronađenim 1948. na australskoj plaži, nametnule su se same.