Žena iz Isdala

Isdalen, "Ledena dolina", strma je i kamenita dolina na sjevernoj strani planine Ulriken iznad Bergena. Ujutro 29. studenoga 1970. kroz nju je s dvije kćeri prolazio planinar i među kamenjem ugledao tijelo žene. Prednja strana tijela i odjeća bile su izgorjele, a lice se nije moglo prepoznati. Oko nje je bilo tragova vatre.

Stvari bez imena

Policija je oko tijela pronašla praznu bocu likera, dvije plastične boce, kišobran, torbicu, ručni sat, naušnice, prsten i ostatke spaljenog papira. Sa svih predmeta bile su odstranjene etikete i oznake proizvođača. Tri dana kasnije na bergenskom kolodvoru pronađena su dva njezina kovčega. U podstavi jednog bilo je pet novčanica od sto njemačkih maraka. U kovčezima su bile odjeća, nekoliko perika, kozmetika, kovanice iz više zemalja, karte, vozni redovi, naočale bez dioptrije i blok s bilješkama. Ni na jednom predmetu nije bilo imena.

Obdukcija je pokazala da je žena popila veliku količinu tableta za spavanje i da je udisala dim, pa je bila živa dok je gorjela. Na vratu je imala modricu, moguće od pada ili udarca. Zubi su joj bili neobični, s mnogo zlatnih krunica, pa su liječnici sačuvali čeljust.

Osam imena

Istražitelji su odgonetnuli bilješke iz bloka: bili su to datumi i mjesta koja je posjetila. Usporedbom hotelskih prijavnica utvrdili su da je putovala Norveškom, od Osla do Trondheima i Stavangera, te Parizom, pod najmanje osam imena. Na prijavnicama je redovito navodila belgijsko državljanstvo, a pisala ih je na njemačkom ili francuskom. Adrese su se uglavnom pokazale izmišljenima.

Osoblje hotela opisivalo ju je kao lijepu, tamnokosu ženu srednje visine koja je uglavnom boravila u sobi i djelovala oprezno. Neki su je čuli kako govori njemački, a često je mijenjala sobe nakon prijave. Posljednji put živu ju je vidjelo osoblje hotela Hordaheimen 23. studenoga, kad je platila račun u gotovini i naručila taksi. Što je radila sljedećih šest dana, ne zna se.

Zaključak i sumnje

Policija je uz pomoć Interpola širila crteže njezina lica po Europi, ali nitko je nije prepoznao. Istraga je zatvorena sa zaključkom da je vjerojatno riječ o samoubojstvu. Žena je pokopana 5. veljače 1971. u neobilježenom grobu na bergenskom groblju Møllendal, prema katoličkom obredu jer je na prijavnicama koristila imena svetaca. Pokopana je u lijesu od cinka, da bi se tijelo moglo ekshumirati ako se pojavi rodbina. Sprovodu su prisustvovali policajci koji su radili na slučaju, a obred je fotografiran.

Mnogi nisu povjerovali u samoubojstvo. Hladni rat bio je na vrhuncu, a Norveška je u to vrijeme tajno ispitivala novu protubrodsku raketu Penguin. Kasnije objavljeni vojni dokumenti pokazuju da se neka njezina putovanja vremenski poklapaju s tim pokusima, a ribar iz okolice Stavangera tvrdio je da ju je vidio u blizini. Neki istraživači zato misle da je bila obavještajka. Drugi smatraju da je mogla biti povezana s kriminalom ili da je pobjegla od nekoga, a novinar Dennis Zacher Aske zastupao je mišljenje da je na mjestu smrti bio još netko.

Zubi kao trag

Godine 2016. norveška radiotelevizija NRK ponovno je otvorila priču, a policija je dopustila nove analize. Čeljust iz arhiva omogućila je ono što 1970. nije bilo moguće. U zubnoj caklini, koja nastaje u djetinjstvu, ostaju izotopi iz vode i hrane mjesta gdje je dijete odrastalo. Analiza objavljena 2017. pokazala je da je žena rođena oko 1930., vjerojatno u južnoj Njemačkoj, i da je kao dijete preselila prema Francuskoj ili francusko-njemačkom pograničju. To se slagalo s ranijom analizom rukopisa, prema kojoj je pisati učila u Francuskoj ili susjednoj zemlji.

Iste godine NRK i BBC pokrenuli su podcast Death in Ice Valley. Slušatelji su slali dojave, a jedan stanovnik francuskog Forbacha 2019. ispričao je da je u ljeto 1970. bio u vezi sa ženom koja odgovara opisu. Pregledavane su i mogućnosti da je riječ o nekoj od žena nestalih tih godina, ali nijedna nije potvrđena. Iz sačuvanih uzoraka kasnije je određena i njezina majčinska genetska linija, ali to nije bilo dovoljno da se pronađu srodnici.