Podzemlje Petrovaradinske tvrđave

Tvrđava stoji na stjenovitoj uzvisini na desnoj obali Dunava, na obroncima Fruške gore. Austrijske snage zauzele su to područje 1687., a 1692. počelo je raščišćavanje starije srednjovjekovne i turske naseobine radi nove utvrde. Gradnja je trajala oko stoljeća pod nadzorom, među ostalim, princa Eugena Savojskog, a uglavnom je dovršena oko 1780. Projekt se pripisuje francuskom inženjeru Vaubanu, premda se spominje i mogućnost da su planovi pribavljeni špijunažom i potom prilagođeni.

Podzemni sustav

Ispod bedema, bastiona i suhih opkopa izgrađen je sustav koji je Muzej grada Novog Sada opisao kao jedan od najvećih podzemnih utvrdnih sustava u Europi. Projektirao ga je, prema muzeju, inženjerski major Alfred Schroeder. Godine gradnje navode se različito: muzej piše o razdoblju 1765.–1783., drugi izvor o razdoblju 1768.–1776., a treći o godinama 1764.–1776. Svi se slažu da je riječ o drugoj polovici 18. stoljeća, u doba kad je Osmanlije i dalje bilo smatrano glavnom prijetnjom.

Sustav se sastoji od četiri podzemne razine postavljene u pomaknutom, "stepenastom" rasporedu. Branitelji su iz podzemne bojne linije i kroz puškarnice pucali na napadače u opkopima. Ispod bedema postavljene su komore s barutom koje su se mogle aktivirati čim bi se branitelji povukli, kako bi se napadači okupljeni ispod pretvorili u žrtve eksplozije. Uz to, u prolazima su postojale barikade kojima su branitelji usporavali neprijatelja i pucali na njega s leđa.

Koliko je veliko

Svi izvori navode brojku od oko 16 kilometara, ali nijedan ne kaže tko ju je i kako utvrdio. Taj ga portal izričito naziva procjenom. Turistički portal Visit Distrikt piše da je procjena od 16 km moguće preniska, a stvarna duljina veća, ali ne navodi mjerenje na kojem to temelji. Isti portal tvrdi da je podzemlje u nuždi moglo primiti oko 30 000 ljudi i da sadrži dva ratna zdenca; stranica muzeja ta dva podatka ne spominje.

Muzej grada Novog Sada upravlja dijelom hodnika kao Podzemnim vojnim galerijama, koje su prema popisu posjeta za 2024. otvorene od utorka do nedjelje, a obilazak je moguć uz vodiča. Još jedan dio, takozvane katakombe, razgledava se samo uz dogovor. Treći dio pretvoren je 2014. u noćni klub Tunnel, koji radi u velikom dijelu podzemlja i otvoren je javnosti u prosincu 2014. Zato je podzemlje i dokumentirano i živo: dio služi za turističke obilaske, a dio za noćni život.

Sat koji mjeri naopako

Najpoznatiji nadzemni detalj tvrđave je sat na tornju bastiona svetog Ludovika, čije su kazaljke zamijenjene: velika pokazuje sate, a mala minute, kako bi lađari na Dunavu mogli bolje očitati vrijeme. Prema portalu Visit Distrikt, mehanizam je donesen iz Alzasa, a darovala ga je Marija Terezija; drugi izvori kojima raspolažemo to ne potvrđuju. Nadimak mu je "pijani sat" jer, ovisno o temperaturi, zimi kasni, a ljeti žuri.

Zatvor i opsade

Tvrđava nije služila samo obrani. Đorđe Petrović Karađorđe boravio je u njoj nakon Prvog srpskog ustanka, prije odlaska u Rusiju, a poslije je postala zatvor za brojne ljude. Novi Sad granatiran je 12. lipnja 1849., a 1951. tvrđava je stavljena pod državnu zaštitu.

Dokazi za i protiv

Podzemlje je isključivo vojni protuminski sustav

• U prilog: Muzej grada Novog Sada opisuje ga kao obrambeni sustav s puškarnicama, minskim komorama i barikadama za obranu bedema.
• U prilog: Projekt se pripisuje majoru Alfredu Schroederu i uklapa se u cjelinu utvrde.
• Protiv: Isti izvori ne objašnjavaju sve prostorije i njihovu moguću sekundarnu uporabu.
• Protiv: Podaci o godinama gradnje razlikuju se za desetak godina, što pokazuje da dokumentacija nije u cjelosti usklađena.

Mreža je veća od dokumentirane

• U prilog: Jedan turistički izvor navodi da je stvarna duljina vjerojatno veća od 16 km.
• U prilog: Javnosti je otvoren samo dio podzemlja, pa se ostatak ne može neovisno provjeriti.
• Protiv: Tvrdnja se ne oslanja na objavljeno mjerenje, a muzej ne spominje dodatne neistražene hodnike.
• Protiv: Brojka od 16 km ponavlja se u svim izvorima, pa nema neovisne potvrde ni za veću ni za manju vrijednost.