Rimski bunar na Kalemegdanu

U parku Kalemegdana, kraj spomenika Pobjedniku, ulazi se kroz željezna vrata u hodnik dug oko 20 metara, a odande se uskim stubama kreće u dubinu. Gradski vodiči prikazuju ga kao rimski, zagonetni, čak i povezan s mitom o Orfeju, a istraživači tvrde nešto drugo.

Ni rimski, ni bunar

Nakon što su Austrijanci 1717. zauzeli sjever Srbije, javio se problem opskrbe tvrđave vodom: Dunav i Sava bili su blizu, ali su se u opsadama mogli presjeći. Od 1717. do 1731. iskopan je bunar i ugrađen drveni mehanizam za podizanje vode, a projektirao ga je Balthasar Neumann. Kad su Austrijanci došli do 54 metra, ispod razine Save, otkrili su nepropusni sloj stijene bez vode. Zato su ga preuredili u cisternu.

Dvostruko spiralno stubište spušta se 35 metara, a na dnu mali hodnik povezuje dva kraka. Stubište je, prema istom izvoru, oblikovano prema stubištu Svetog Petra u Orvietu u Italiji. Na austrijskim se kartama zvao Veliki bunar. Srpski ustanici početkom 19. stoljeća počeli su ga zvati Rimski bunar, jer se tada držalo da su sve stare građevine rimske. Povjesničarka Katarina Jovančić navodi da su ga lokalno prozvali "rimskim" jer je sve staro izgledalo rimsko.

Izvori se razilaze: Telegraf navodi 1717.–1731., a Večernje novosti 1717.–1739. Dubina se spominje oko 60 m, a širina gotovo 3,5 m.

Zapisi i legende

Neke priče imaju povijesne zapise. Konstantin Kostenečki spominje podzemni objekt u doba despota Stefana Lazarevića, a, pri opsadi Beograda 1456. ondje su poginuli mađarski urotnici: pali su u jamu na užadima i bez hrane im je bačen nož, da se međusobno ubiju. Telegraf tu priču datira u 1494., što pokazuje da se pojedinosti razilaze. Turski putnik Evlija Čelebija 1660. piše o objektu kao o žitnici.

Novije se priče vežu uz 20. stoljeće. Kraljevska je vojska 1940. bunar ispraznila, izmjerila i očistila, pa se u Drugom svjetskom ratu širio gradski mit da je ondje skriveno zlato Narodne banke. Njemačke su okupacijske snage, poslale tri ronioca i sva su tri nestala. Telegraf prenosi isto s oznakom "po nekim pričama". Ronilačka istraživanja 1967.–1968. iz mulja su izvukla niz kostura, životinjskih i dva ljudska.

Godine 1954., muškarac je u bunar bacio ljubavnicu; ronioci je nisu našli, a tijelo je izronilo deset dana poslije. Priča je nadahnula Dušana Makavejeva za film Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a (1967.). Alfred Hitchcock posjetio je bunar 1964. i pohvalio "ugođaj". Telegraf još bilježi priče da su kosti u bunaru ostaci žrtava OZNA-e i da je bunar "pupak svijeta"; one nisu potvrđene.

Što su pokazala ronjenja

Ronioci 1987. nisu našli tunel prema Savi. Na dnu su bili klupa i velika količina kovanica. Godine 2006. u bunaru je pronađen petmilimetarski rak, dotad neopisan u Srbiji. Nakon istraživanja 2017. dno više nije ravno: prekriveno je s oko 15 m³ građevinskog otpada, pa je bunar plići za 1,5 m; voda je pritom neobično bistra, a nakon 300 godina na dnu se stvaraju siga i nakapnica. Bunar je zatvoren 2007., obnovljen i ponovno otvoren u ožujku 2014., a zbog sigurnosti se silazak ne dopušta.

Dokazi za i protiv

Austrijska cisterna

• U prilog: Arhivski i literarni izvori govore o gradnji 1717.–1731. i o Neumannovu mehanizmu; navodi se da je preslika nacrta u knjižnici Matice srpske u Novom Sadu.
• U prilog: Na austrijskim se kartama zove Veliki bunar, a ime "Rimski" dolazi tek iz doba ustanaka.
• Protiv: Podzemni objekt na istom mjestu spominje se već u 15. stoljeću, pa Austrijanci nisu počeli od nule.
• Protiv: Neki povjesničari tvrde da su Rimljani možda pokušali kopati bunar, jer je vojsci trebala voda tijekom opsada, no Telegraf ne navodi dokaze.

Rimsko podrijetlo

• U prilog: Prema Telegrafu, neki povjesničari tvrde da su Rimljani dovodili vodu s Mokroluških izvora i možda počeli kopati bunar.
• U prilog: Ime Rimski bunar ustalilo se u narodu i traje do danas.
• Protiv: Telegraf i drugi izvori navode da objekt nije ni rimski ni bunar, nego austrijska građevina.
• Protiv: Nema objavljenih nalaza iz rimskog doba u samom oknu.

Tamnica i tajne priče

• U prilog: Srednjovjekovni pisac i putnik opisuju podzemni objekt kao tamnicu odnosno žitnicu; ronioci su 1967.–1968. izvadili kosti.
• U prilog: Priča o urotnicima iz 15. stoljeća zabilježena je u više izvora, iako se godina razlikuje.
• Protiv: Priče o nestalim roniocima, OZNA-i i zlatu temelje se na usmenoj predaji i nisu dokumentirane.
• Protiv: Ronjenje 1987. nije našlo ni tunel ni drugi izlaz.