Skara Brae

Na zapadnoj obali najvećeg otoka Orkneyja, uz zaljev Skaill, stajao je pješčani brežuljak obrastao travom koji su mještani zvali Skerrabra. Nitko nije znao da se ispod njega krije selo.

Oluja koja je otkrila selo

U zimi 1850. snažna oluja pogodila je Škotsku i odnijela više od dvjesto života. U zaljevu Skaill vjetar i valovi skinuli su travu i pijesak s brežuljka. Kad se nevrijeme smirilo, pokazali su se obrisi kamenih zidova i prostorija bez krovova. William Graham Watt, sin vlasnika obližnjeg imanja Skaill House, počeo je kopati i otkrio četiri kuće, a 1868. odustao je od daljnjih radova.

Selo je zatim desetljećima bilo prepušteno samo sebi. Nova oluja 1924. odnijela je dio jedne kuće, pa je odlučeno da se nalazište zaštiti i istraži. Posao je dobio Vere Gordon Childe, profesor arheologije na Sveučilištu u Edinburghu, koji je ondje iskopavao od 1927. do 1930.

Kamen umjesto drva

Orkney je i tada bio otočje gotovo bez drveća. Stanovnici Skara Braea zato su od kamena napravili ono što se drugdje radilo od drva. Plosnate ploče lokalnog pješčenjaka lako se cijepaju, pa su od njih složeni zidovi, kreveti, police i spremnici.

Sve su kuće gotovo jednake. U sredini je četvrtasto ognjište. Lijevo i desno od njega stoje kameni kreveti, pravokutni sanduci koji su vjerojatno bili ispunjeni vrijeskom ili krznom, a desni je obično veći. Nasuprot vratima, prvo što bi posjetitelj ugledao, stoji kamena polica s dvije razine, nalik na kuhinjski ormar. U pod su ukopane kamene posude zabrtvljene glinom, koje su vjerojatno držale vodu, možda za čuvanje živih školjaka kao mamaca za ribu.

Kuće su djelomično ukopane u gomile otpada: pepela, kostiju, školjaka i zemlje, koje su služile kao toplinska izolacija od vjetra. Povezivali su ih natkriveni prolazi, a vrata su se zatvarala kamenim pločama i prečkom koja je klizila kroz rupe u dovratnicima. Ispod nekoliko kuća prolazili su odvodi, koje neki istraživači tumače kao jedan od najstarijih sustava za otpadne vode.

Jedna je zgrada drukčija. Kuća 8 stoji odvojeno, nije okružena otpadom i nema krevete ni police. U njoj su pronađeni ulomci kamena, kostiju i rogova, pa se pretpostavlja da je bila radionica.

Piktsko selo koje je bilo starije

Childe je selo smatrao razmjerno mladim i svoju je knjigu iz 1931. naslovio Skara Brae: A Pictish Village in Orkney, piktsko selo na Orkneyju. Pikti su živjeli u Škotskoj u prvom tisućljeću poslije Krista. Ta je datacija s vremenom dovedena u pitanje, a odgovor je stigao tek s radiokarbonskim datiranjem. Iskapanja koja je David Clarke vodio 1972. i 1973. dala su uzorke koji pokazuju da je selo naseljeno oko 3180. pr. Kr. i da je trajalo oko šest stotina godina. Skara Brae je tako stariji od velikih kamenih blokova Stonehengea i od Keopsove piramide.

Ista su iskapanja pokazala da stanovnici nisu bili samo stočari i ribari, kako je mislio Childe, nego da su uzgajali i ječam. Držali su goveda, ovce i svinje, lovili ribu i jeli školjke. Izrađivali su posebnu keramiku sa žljebovima, koja se pojavljuje i na drugim nalazištima na Orkneyju i u Britaniji.

Kugle s urezima i kraj sela

U kućama su pronađeni predmeti kojima se ni danas ne zna namjena: kamene kugle veličine šake s isklesanim ispupčenjima i uzorcima, kakve se nalaze diljem sjeveroistočne Škotske, zatim kameni predmeti koje su istraživači nazvali "noževima" i uređaji nepoznate svrhe od kosti i kamena. Na nekim zidovima urezani su geometrijski uzorci.

Oko 2500. pr. Kr. selo je napušteno. Popularna je priča o oluji koja je zatrpala kuće pijeskom i natjerala stanovnike na bijeg, ostavljajući za sobom ogrlice i posuđe. Arheologinja Anna Ritchie i drugi istraživači ne prihvaćaju to tumačenje: ističu da se selo vjerojatno prazni postupno, kako se klima hladila i vlažila, a način života mijenjao.

Skara Brae je 1999. upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine kao dio Srca neolitičkog Orkneyja, zajedno s obližnjim kamenim krugovima i grobnom humkom Maeshowe. Selo je danas ugroženo erozijom obale, koja ga je i otkrila.