Jezik Pikta i kamenje sa simbolima

Pikti su stoljećima vladali sjevernom Škotskom i ostavili stotine kamenova s isklesanim zmijama, polumjesecima, zrcalima i češljevima. Ne zna se jesu li ti znakovi slike, grbovi ili pismo, a od njihova jezika ostalo je tek nekoliko imena.

Ukratko

  • Pikti su narod koji je od kraja 3. do 9. stoljeća živio u sjevernoj i istočnoj Škotskoj, a njihovo se kraljevstvo zatim stopilo s gelskim u kraljevstvo Alba.
  • Njihov jezik gotovo je nestao bez traga: ostala su imena kraljeva i mjesta te četrdesetak teško čitljivih natpisa ogamskim pismom.
  • Danas većina stručnjaka misli da je piktski bio keltski jezik srodan velškom, a ne zagonetni predindoeuropski jezik kako se dugo vjerovalo.
  • Simboli na piktskom kamenju i dalje nisu protumačeni: istraživanje iz 2010. pokazalo je da se ponašaju kao pismo, a provjera iz 2014. da se ponašaju kao nejezični znakovi.

Rimljani su sjevernu Britaniju zvali Kaledonija. Godine 297. jedan pohvalni govor rimskom caru prvi put spominje Picti, "obojene" ili "tetovirane", kao neprijatelje Rimskog Carstva. Tijekom sljedećih stoljeća Pikti su odbili Rimljane, a zatim i Anglosase: u bitki kod Dun Nechtaina 685. porazili su vojsku kraljevstva Northumbrije. Krajem 9. stoljeća njihovo je ime nestalo iz kronika, a zemljom je vladalo gelsko kraljevstvo Alba, preteča srednjovjekovne Škotske.

Narod koji je govorio, ali nije pisao knjige

Pikti nisu ostavili nijednu knjigu na svojem jeziku. O njima su pisali susjedi. Anglosaski redovnik Beda Časni 731. zapisao je predaju da su Pikti došli iz Skitije te da su žene uzeli od Iraca uz uvjet da se kraljevska vlast nasljeđuje po majčinoj liniji. Za Bedu je piktski bio jedan od pet jezika Britanije, različit od britonskog, irskog, engleskog i latinskog.

Od samog jezika ostala su imena. Popisi piktskih kraljeva sadrže imena poput Bridei, Nechtan i Óengus. Mjesta u istočnoj Škotskoj često počinju s Pit-, što znači komad zemlje, i s Aber-, ušće, kao i velška aber. Postoji i više od četrdeset natpisa ogamskim pismom, irskim pismom od crtica uz rub kamena. Mogu se slovo po slovo pročitati, ali nitko ne razumije što govore.

Jezik dvaju lica

Velški keltolog John Rhys 1892. zaključio je da piktski nije indoeuropski jezik. Škotski keltolog Kenneth Jackson 1955. predložio je da su u Piktiji postojala dva jezika: keltski, srodan britonskom, i stariji, neindoeuropski, iz kojeg potječu nerazumljivi ogamski natpisi. Ta je slika desetljećima bila općeprihvaćena i pridonijela je glasu Pikta kao tajanstvenog naroda.

Škotska povjesničarka Katherine Forsyth 1997. pokazala je da se svi pouzdani tragovi mogu objasniti kao britonski keltski. Nerazumljivost ogamskih natpisa pripisala je oštećenjima, kraticama i imenima, a ne nepoznatom jeziku. Kasnija istraživanja imena mjesta i osoba podržala su njezin zaključak, pa se danas piktski obično smatra sjevernim ogrankom britonskih jezika, bliskim staroj velštini. Kako je točno zvučao, ne zna se.

Zmije, polumjeseci i češljevi

Ono po čemu su Pikti najpoznatiji jest kamenje. Sačuvane su stotine kamenih ploča i stupova s isklesanim znakovima: polumjesec presječen slomljenom strelicom u obliku slova V, dvostruki krug sa štapom u obliku slova Z, zmija, riba, orao i neobična životinja sa surlom koju istraživači zovu "piktska zvijer". Česti su i zrcalo i češalj. Na kamenu se znakovi uglavnom pojavljuju u parovima, i to uvijek u sličnom rasporedu.

Škotski arheolozi Joseph Anderson i John Romilly Allen podijelili su 1903. kamenje u tri skupine. Prva ima samo simbole, druga simbole uz kršćanski križ, a treća samo kršćanske prizore. Zmijski kamen u Aberlemnu pripada prvoj skupini. Dugo se mislilo da je takvo kamenje nastalo u 6. ili 7. stoljeću, no radiokarbonsko datiranje objavljeno 2018. promijenilo je tu sliku. Kamenje s utvrde Dunnicaer kraj Stonehavena potječe iz razdoblja kad je utvrda bila naseljena, u 3. i 4. stoljeću, a koštani predmeti sa simbolima iz Poola na Orkneyju iz 5. stoljeća. Simboli su dakle nastali u doba kad su Pikti bili susjedi Rimskog Carstva, otprilike kad i irsko ogamsko pismo i skandinavske rune. Autori istraživanja misle da su simboli služili za bilježenje imena.

Pismo ili grbovi

Što simboli znače? Neki su istraživači mislili da označavaju plemena ili obitelji, poput grbova. Drugi su predlagali da su to imena osoba, pa bi kamen s dva simbola bio spomenik nekome. Godine 2010. britanski istraživači Rob Lee, Philip Jonathan i Pauline Ziman primijenili su statističku mjeru zasnovanu na Shannonovoj entropiji, koja mjeri koliko je predvidljiv redoslijed znakova. Zaključili su da se piktski simboli ponašaju kao pismo, vjerojatno slikovno, a ne kao nasumični ili heraldički znakovi.

Rad je izazvao raspravu. Francuski jezikoslovac Arnaud Fournet upozorio je da je prevođenje isklesanih slika u nizove znakova nesigurno. Američki jezikoslovac Richard Sproat 2014. testirao je istu metodu na mnogo većem broju pisama i nejezičnih sustava znakova, poput prometnih znakova i grbova. Zaključio je da objavljene metode ne razlikuju pouzdano jedno od drugog, a mjere koje rade bolje svrstale su piktske simbole među nejezične sustave.

Što kažu geni

Prvi cjeloviti genomi Pikta, dvoje ljudi iz 5. do 7. stoljeća, objavljeni su 2023. Oni pripadaju istom genetičkom okruženju kao stanovnici Britanije iz željeznog doba. Pikti dakle nisu bili doseljenici iz daleka, nego potomci ranijih stanovnika otoka, što se slaže sa slikom o britonskom jeziku.

Kronologija

  1. 297.: Pohvalni govor rimskom caru prvi put spominje Pikte.
  2. 3.–4. st.: Prema radiokarbonskim datumima s utvrde Dunnicaer, piktski simboli već su u uporabi.
  3. 685.: Pikti pobjeđuju Northumbrijce u bitki kod Dun Nechtaina.
  4. 731.: Beda Časni zapisuje predaju o skitskom podrijetlu Pikta.
  5. 9. st.: Piktsko kraljevstvo stapa se s gelskim u kraljevstvo Alba.
  6. 1892.: John Rhys zaključuje da piktski nije indoeuropski jezik.
  7. 1903.: Joseph Anderson i John Romilly Allen dijele piktsko kamenje u tri skupine.
  8. 1955.: Kenneth Jackson predlaže da su Pikti govorili dva jezika, jedan neindoeuropski.
  9. 1997.: Katherine Forsyth zastupa britonsko podrijetlo piktskog jezika.
  10. 2010.: Rob Lee i suradnici objavljuju da se simboli ponašaju kao pismo.
  11. 2014.: Richard Sproat objavljuje provjeru prema kojoj se simboli ponašaju kao nejezični znakovi.
  12. 2023.: Objavljeni su prvi cjeloviti genomi Pikta.

Ključne osobe

  • Beda Časni: Anglosaski redovnik i povjesničar koji je zapisao predaju o podrijetlu Pikta.
  • Kenneth Jackson: Škotski keltolog koji je predložio da je u Piktiji postojao i neindoeuropski jezik.
  • Katherine Forsyth: Škotska povjesničarka koja je pokazala da je piktski vjerojatno bio britonski keltski jezik.
  • Rob Lee: Britanski istraživač koji je s Philipom Jonathanom i Pauline Ziman statistički ispitivao piktske simbole.
  • Richard Sproat: Američki jezikoslovac koji je osporio statističke dokaze da su simboli pismo.
  • Gordon Noble: Škotski arheolog koji je s kolegama datirao najranije piktske simbole.

Što se zna

  1. Pikti se prvi put spominju 297., a krajem 9. stoljeća njihovo se kraljevstvo stopilo s gelskim.
  2. Od piktskog jezika ostala su imena kraljeva i mjesta te četrdesetak ogamskih natpisa koje nitko ne razumije.
  3. Većina današnjih stručnjaka smatra piktski britonskim keltskim jezikom.
  4. Piktski simboli postojali su prema radiokarbonskim datumima već u 3. ili 4. stoljeću, a na Orkneyju u 5. stoljeću.
  5. Statistička istraživanja simbola dala su suprotne zaključke (2010. i 2014.).
  6. Genomi dvoje Pikta pokazuju da su potjecali od stanovnika Britanije iz željeznog doba.

Otvorena pitanja

  • Jesu li piktski simboli pismo, imena osoba ili znakovi pripadnosti obitelji i plemenu?
  • Zašto se simboli gotovo uvijek pojavljuju u parovima?
  • Što kažu ogamski natpisi koje danas nitko ne razumije?
  • Je li u Piktiji ipak preživio i neki stariji, nekeltski jezik?

Teorije

  • Pikti su govorili britonski keltski jezik, a simboli na kamenju bilježe imena osoba ili rodova
  • Simboli su pravo slikovno pismo kojim su Pikti bilježili svoj jezik
  • Uz keltski je u Piktiji postojao i stariji, neindoeuropski jezik, kako je mislio Kenneth Jackson

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Forsyth, K. (1997). Language in Pictland: The Case against Non-Indo-European Pictish. De Keltische Draak.
  • Fraser, J. E. (2009). From Caledonia to Pictland: Scotland to 795. Edinburgh University Press.

Izvori