Od Atlantide do gradova koje je progutala džungla. Područje: Drevni svjetovi.
Angkor: Najveći hram na svijetu bio je samo središte mnogo većega grada, čije su ulice, kanali i kuće nestali pod šumom. Tek su laseri iz zrakoplova pokazali koliko je velik bio i zašto se možda pretvorio u svoju propast.
Aquae Balissae, rimske toplice pod Daruvarom: Turistički vodiči pišu da su se u toplim vrelima Daruvara kupali carevi Hadrijan, Komod i Konstantin Veliki. Arheolozi znaju za careve na natpisima, kipovima i novcu, ali rimski grad u kojem su ti spomenici stajali još nitko nije sustavno iskopao.
Cahokia: Oko 1100. godine na obali Mississippija stajao je grad od desetak tisuća ljudi, s trgom većim od dvadeset nogometnih igrališta i zemljanom piramidom visokom trideset metara. Dvjesto pedeset godina kasnije bio je prazan, a njegovo izvorno ime nitko ne zna.
Caral: U pustinjskoj dolini u Peruu stoje piramide stare gotovo pet tisuća godina, podignute u isto doba kad i prve egipatske. Graditelji nisu poznavali keramiku, a arheolozi u gradu nisu našli ni oružje ni zidine.
Çatalhöyük: Prije devet tisuća godina tisuće ljudi živjele su u Anatoliji u kućama priljubljenima jedna uz drugu, bez ulica i bez vrata u prizemlju. U kuće se ulazilo kroz krov, a mrtvi su pokapani ispod podova na kojima se spavalo.
Galovo i pokojnici bez glava: Prije gotovo osam tisuća godina prvi ratari na mjestu današnjeg Slavonskog Broda ogradili su svoje mrtve drvenim ogradama. U velikoj grobnoj jami ležao je jedan muškarac s glavom, a uz njega žena i muškarac bez glava.
Hatuša, prijestolnica Hetita: Kako je nekoć moćna prijestolnica Hetitskog Carstva nestala iz političkog središta i ponovno otkrivena tisućljećima poslije?
Ipiutak, naselje na rtu Point Hope: Na pješčanom rtu iznad Arktičkog kruga arheolozi su 1939. naišli na gotovo pet stotina udubina u tlu, ostataka kuća koje nitko nije pamtio. U grobovima su ležale ažurne rezbarije od kljove i maske sastavljene od komadića bjelokosti, kakve na Aljasci nitko prije nije vidio.
Lepenski Vir: Prije osam tisuća godina ribari u Đerdapskoj klisuri gradili su kuće istog neobičnog trapeznog tlocrta i u njih postavljali kamene glave s ribljim usnama. Kad je rijeka trebala potopiti njihovo selo, arheolozi su ga cijelog podignuli trideset metara više.
Mohenjo-daro: Prije četiri i pol tisuće godina na obali Inda stajao je grad s ravnim ulicama, kanalizacijom i javnim kupalištem, u kojem je živjelo desetke tisuća ljudi. Oko 1700. pr. Kr. bio je napušten, a njegovi stanovnici ostavili su tisuće natpisa koje nitko ne zna pročitati.
Nan Madol: Uz obalu malog otoka usred Tihog oceana stoji stotinjak umjetnih otočića sazidanih od crnih bazaltnih stupova, složenih poput drva za ogrjev. Predaja kaže da su ih na mjesto doletjela dvojica čarobnjaka.
Paititi: Prema predaji, posljednji Inke odnijeli su svoje blago preko Anda, u prašumu, i ondje podigli grad koji Španjolci nikad nisu našli. Potraga za Paititijem traje više od četiristo godina, a satelitska snimka "piramida" iz 1976. dala joj je novi zamah.
Petra: Na kraju uskog klanca u pustinji južnog Jordana iz crvene stijene izranja pročelje visoko gotovo kao zgrada od deset katova. Grad kojem je pripadalo bio je stoljećima zaboravljen izvan svog kraja, dok ga 1812. nije posjetio putnik prerušen u hodočasnika.
Podzemni grad Derinkuyu: Godine 1963. stanovnik kapadokijskog gradića probio je zid u svom podrumu i iza njega pronašao prolaz. Vodio je u grad duboko pod zemljom, s kapelama, stajama i zdencima, u kojem se moglo sakriti i do dvadeset tisuća ljudi.
Sanxingdui: Ljeti 1986. radnici u kineskoj pokrajini Sichuan slučajno su naišli na jamu punu slonovače, zlata i brončanih glava. Lica s očima koje strše iz glave nisu nalikovala ničemu što je kineska arheologija dotad poznavala.
Segestika, grad koji je opsjedao Oktavijan: Godine 35. pr. Kr. budući car August trideset je dana opsjedao grad na ušću Kupe u Savu. Antički pisci zovu ga Segesta, Segestika i Siscija, i ne slažu se je li to jedan grad, dva grada ili otok.
Sigiriya: Usred ravnice u Šri Lanki diže se granitna stijena visoka gotovo dvjesto metara, a na njezinu vrhu leže ruševine palače. Kronika kaže da ju je sagradio kralj koji je ubio vlastitog oca, ali dio arheologa sumnja da je ikad bila utvrda.
Skara Brae: Zimi 1850. oluja je s obale Orkneyja odnijela pijesak i otkrila kamene kuće s krevetima, policama i ognjištima, sve od kamena. Bile su starije od Stonehengea i egipatskih piramida.
Stridon i Štrigova: Sveti Jeronim, prevoditelj Biblije na latinski, napisao je samo da je rođen u gradiću Stridonu, koji su razorili Goti. Već pet stoljeća Štrigova u Međimurju tvrdi da je to bila ona, a s njom se natječu Istra, Kras, Bosna i Dalmacija.
Tartessos: Je li Tartessos bio bogato kraljevstvo južne Iberije, trgovačka kultura ili grad koji još nije pronađen?
Teotihuacán: Asteci su ruševine sjeveroistočno od današnjeg Meksika nazvali mjestom gdje su rođeni bogovi. Ni oni nisu znali tko ih je sagradio, a pravo ime grada, jezik njegovih stanovnika i imena njegovih vladara i danas su nepoznati.
Tiwanaku: Inke su vjerovale da je Stvoritelj nakon potopa upravo ondje iznova stvorio narode, a jedan inženjer iz Bolivije izračunao je da je grad star sedamnaest tisuća godina. Arheolozi su do danas utvrdili da je mlađi, ali zašto je oko 1000. opustio, i dalje raspravljaju.
Troja: U brežuljku Hisarlik na sjeverozapadu Turske leži devet gradova, jedan na drugome. Čovjek koji ih je otkopao bio je siguran da je pronašao Homerovu Troju, ali je kopao kroz pogrešan sloj i uništio dio onoga što je tražio.
Veliki Zimbabve: Najveća kamena građevina subsaharske Afrike prije kolonijalnog doba zidana je bez ijedne kapi žbuke. Kad su je vidjeli prvi europski istraživači, tvrdili su da su je sagradili svi osim ljudi koji su ondje živjeli, a vlasti Rodezije još su sedamdesetih arheolozima branile da javno kažu tko ga je sagradio.
Viseći vrtovi Babilona: Grčki pisci ubrojili su ih među sedam svjetskih čuda: terase sa stablima koje se dižu iznad babilonskih zidina kao zelena planina. Ali nijedan babilonski zapis ih ne spominje, a arheolozi ih u Babilonu nisu pronašli.
Woolleyjev sloj potopa u Uru: U proljeće 1929. radnici su ispod kraljevskih grobova u Uru naišli na čistu glinu bez ijednog crijepa i rekli da su stigli do dna svega. Arheolog Leonard Woolley natjerao ih je da kopaju dalje, a ispod gline ponovno se pojavilo naselje.