Sveti Križ u Ninu, crkva koja broji svjetlo

Nin je u 1. stoljeću bio rimski municipij Aenona, s forumom, amfiteatrom i Dijaninim hramom. Od sredine 9. stoljeća postao je jedno od najvažnijih političkih i crkvenih središta rane hrvatske države. Ninska biskupija osnovana je 863. ili 867., a ninski biskup nazivao se biskupom Hrvata, s vlašću nad cijelom državom. Biskupija je ukinuta 928., obnovljena 1075. i konačno ukinuta 1828.

Zato se mala crkva svetog Križa, nekoć vezana uz biskupsko sjedište, danas često naziva "najmanjom katedralom na svijetu". Riječ je o nadimku, a ne o službenom nazivu.

Crkva na tlocrtu križa

Sveti Križ stoji usred travnjaka na kojem se vide temelji starijih zgrada. Tlocrt je križ s tri apside na krakovima. Iznad sredine diže se kupola na pandantivima, izvana skrivena u niskom okruglom tamburu. Plitke slijepe arkade razbijaju plohe zidova. Kroz tri uska prozora na apsidama i jedan ispod kupole ulazi malo svjetla.

Hrvatska tehnička enciklopedija bilježi da to svjetlo, lomeći se pod kutom, prati cikluse liturgijskog vremena. Najveći dio rasprave o tome što crkva radi sa svjetlom potječe od jednog čovjeka.

Natpis župana Godečaja

Na nadvratniku crkve uklesan je latinski darovni natpis koji počinje riječima GODEÇAI IVPPANO i kaže da je ninski župan Godečaj dao podići crkvu. Izvorni nadvratnik od 1969. izložen je u Arheološkom muzeju u Zadru. Kraj natpisa je oštećen, a istraživači se ne slažu kako ga čitati.

Još se manje slažu oko datacije. Stariji povjesničari, među njima Luka Jelić i Ferdo Šišić, smještali su crkvu i natpis između 788. i 800. Ljubo Karaman najprije je prihvatio to mišljenje, a zatim se priklonio 11. stoljeću. Miho Barada natpis je stavio na početak 11. stoljeća jer jedno slovo pripada beneventanskom pismu, koje se u Hrvatskoj javlja tek tada. Ivo Petricioli smatrao je da su crkva, ukrasi i natpis nastali istodobno, a Vedrana Delonga 1996. predložila je da je natpis na gredu uklesan naknadno, u 11. stoljeću. Kako se crkva obično datira prema natpisu, njezina se starost u literaturi kreće od kraja 8. do početka 11. stoljeća.

Ta nesigurnost važna je i za tezu o svjetlu: da bi se tvrdilo kako je crkva namjerno usmjerena prema Suncu, trebalo bi znati koliko se njezin oblik promijenio od gradnje do danas.

Broj iz svjetlosti

Mladen Pejaković bio je povjesničar umjetnosti. Godine 1978. Nakladni zavod Matice hrvatske objavio je njegovu knjigu Broj iz svjetlosti, posvećenu svetom Križu u Ninu, s fotografijama Nenada Gattina.

Pejaković je krenuo od nepravilnosti. Zidovi crkve nisu ravni ni okomiti jedan na drugi, a dijelovi tlocrta odstupaju od geometrijski pravilnog lika. Starija literatura to je pripisivala nespretnosti graditelja. Pejaković je tvrdio suprotno: odstupanja slijede smjerove iz kojih Sunce sja u različita godišnja doba i u različito doba dana. Unutrašnjost crkve u njegovu je čitanju pokazivač, a mrlje svjetla koje padaju kroz uske prozore pokazuju vrijeme.

Prema Pejakoviću, svjetlo je pomagalo odrediti početak kanonskih časova molitve prema Benediktovu pravilu, koji tijekom godine nisu jednako dugi. Mnoge rane hrvatske crkvice, pisao je, bile su oratoriji, mala molitvena mjesta, pa je mjerenje vremena moglo biti jedna od njihovih zadaća. Pejaković je u tlocrt ucrtavao i Vitruvijev lik čovjeka u kvadratu i tvrdio da crkva, unatoč maloj veličini i prividnoj nepravilnosti, ima "kozmičke" mjere. Na istu se temu vratio i u kasnijoj knjizi Dioklecijanova palača sunca.

Njegova knjiga postala je dio slike koju Nin ima o sebi. Turistički opisi crkve i mrežne enciklopedije danas često spominju da je ona kalendar i sunčani sat.

Tri moguća odgovora

U pretraživanju za ovaj članak nije pronađeno neovisno objavljeno mjerenje koje bi Pejakovićeve tvrdnje provjerilo ili osporilo. Stručni pregledi predromaničke arhitekture crkvu opisuju kao primjer tipa s tlocrtom križa i tri apside i spominju je u usporedbi sa sličnim građevinama u Dalmaciji, ali se ne bave pitanjem je li tlocrt namjerno prilagođen Suncu.

Tri su mogućnosti. Prva je Pejakovićeva: graditelji su promatrali Sunce i oblikovali zidove i prozore tako da svjetlo pada na određena mjesta u određene dane. Druga je skromnija: crkva je, kao gotovo sve crkve, okrenuta prema istoku, a uski prozori na apsidama prirodno propuštaju jutarnje svjetlo, bez preciznog kalendara. Treća je da su nepravilnosti posljedica gradnje, kasnijih popravaka i slijeganja, a da se svjetlosni učinci prepoznaju naknadno. Odgovor bi mogla dati nova mjerenja usmjerenja zidova i otvora, usporedba sa susjednim crkvama i podaci o tome koliko je građevina obnavljana.