Podrijetlo glagoljice

Godine 862. moravski knez Rastislav zatražio je od bizantskog cara učitelje koji bi njegovu narodu propovijedali na njihovu jeziku. Car je poslao dvojicu braće iz Soluna, Konstantina i Metoda. Konstantin, učen čovjek kojega su zvali Filozofom, znao je da prijevod liturgijskih knjiga treba pismo. Slavenski jezik imao je glasove za koje grčki alfabet nije imao slova.

Prema Hrvatskoj enciklopediji, prevladava uvjerenje da je upravo on sastavio glagoljicu, i to prije 863., zacijelo u Carigradu. Konstantin je pred smrt, 869. u Rimu, primio redovničko ime Ćiril. Ćirilica, koja nosi njegovo ime, nastala je kasnije, vjerojatno u Bugarskoj.

Slova kakvih nema nigdje

Glagoljica je bila fonografsko pismo: svaki slavenski glas imao je svoj znak. Po rasporedu, imenima slova i brojevnim vrijednostima jasno slijedi grčki uzor. Oblici slova, međutim, nisu grčki. Hrvatska enciklopedija piše da glagoljica u oblicima slova ne pokazuje sličnosti ni s jednim poznatim povijesnim pismom.

U tome je zagonetka. Pismo je očito djelo jednog učenog autora, s jasnom unutarnjom logikom: slova za srodne glasove nalikuju jedna drugima, primjerice slova za glasove k, g i h, ili slova za pojedine samoglasnike. No odakle je autor uzeo kružiće, trokutiće i petlje od kojih su slova sastavljena?

Problem dodatno otežava praznina u izvorima. Iz 9. stoljeća nije sačuvan nijedan glagoljski tekst. Najstariji spomenici, poput Zografskog i Marijinskog evanđelja, potječu tek iz 11. stoljeća, više od stoljeća i pol nakon što je pismo stvoreno. Ne zna se, dakle, ni kako su izgledala Konstantinova izvorna slova.

Iz kojeg pisma?

Prva skupina teorija, koju Hrvatska enciklopedija naziva egzogenom, traži uzor u postojećim pismima. Najdulje je bila prihvaćena teorija Vatroslava Jagića i Isaaca Taylora, prema kojoj je Konstantin glagoljicu složio prema grčkom kurzivnom pismu 8. i 9. stoljeća. Sličnosti doista postoje, ali samo u nekoliko slova.

Drugi su istraživači, polazeći od Konstantinove velike učenosti, tražili uzore na Istoku: u hebrejskom, samaritanskom, sirskom i armenskom pismu. Kao mogući uzori spominjani su i gruzijsko, koptsko i gotsko pismo, pa i skitsko-sarmatski znakovi. Nijedna od tih teorija nije uspjela objasniti cijelu azbuku.

Pismo smišljeno od početka

Druga skupina teorija, endogena, polazi od toga da je Konstantin stvorio samostalan sustav. Prema jednima, slova je izveo po kršćanskim simbolima, kombinirajući križ, krug i trokut. Prema drugima, tražio je zajednički grafički ključ za sva slova.

Posljednjih desetljeća sve je više pristaša takvog podrijetla. Bugarski istraživač Vasil Jončev 1982. pokazao je da se svako glagoljsko slovo može smjestiti u krug podijeljen na osam jednakih dijelova. Hrvatska enciklopedija zaključuje da danas među paleografima postoji visok stupanj suglasnosti: glagoljica je zasebno i autorsko pismo, zacijelo Konstantinovo. Neki autori smatraju da treba prihvatiti obje vizure: Konstantin je stvorio sustav, ali je pojedine oblike mogao preuzeti iz pisama koja je poznavao.

Jedan od argumenata za veću starost glagoljice od ćirilice nalazi se u samoj ćirilici. Za glasove kojih u grčkom nema, poput š i ž, ćirilica je preuzela oblike upravo iz glagoljice.

Jeronimovo pismo

U Hrvatskoj je glagoljica dobila vlastitu legendu. Stariji nazivi za nju bili su slavensko pismo, hrvacke knjige i littera Hieronymiana, Jeronimovo pismo. Hrvatski glagoljaši pripisivali su ga svetom Jeronimu, crkvenom ocu iz 4. stoljeća rođenom u Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije. Papa Inocent IV. 1248. dopustio je senjskom biskupu Filipu uporabu glagoljice i staroslavenskog jezika u bogoslužju, a Jeronimova predaja dugo je služila kao snažan argument za ugled tog pisma.

Današnja znanost tu predaju ne prihvaća: Jeronim je živio pet stoljeća prije Konstantina, a glagoljskih tekstova iz njegova doba nema. Predaja je ipak važna jer pokazuje koliko je pismo bilo usko povezano s identitetom hrvatskih glagoljaša. Sam naziv glagoljica prvi je put zabilježen tek 1626., u pismu Franje Glavinića Kongregaciji za širenje vjere u Rimu.

Od obla do uglate

U Hrvatskoj se glagoljica razvila u vlastiti oblik. Najstariji hrvatski spomenici, poput Bašćanske ploče iz oko 1100., pripadaju prijelaznom razdoblju između oble i uglate glagoljice. Uglata glagoljica ustalila se u 13. stoljeću, a vrhunac je doživjela u 15. stoljeću, kada je prešla u tisak. Rasprave o tome otkuda su došli njezini prvi oblici, međutim, nisu završene. Mile Bogović 2021. zastupa tezu da su glagoljica i ćirilica plodovi dviju odvojenih bizantskih misija među Slavenima.