Škrinja svetog Šimuna i kraljičin prst

Prema zadarskoj predaji, tijelo starca koji je u jeruzalemskom Hramu primio malog Isusa stiglo je u grad slučajno, s brodom koji je bježao pred olujom. Stoljeće i pol kasnije kraljica mu je, kaže priča, potajno otkinula dio prsta.

Ukratko

  • U crkvi svetog Šime u Zadru čuva se srebrna, pozlaćena škrinja s tijelom za koje se vjeruje da pripada Šimunu, starcu koji je prema Lukinu evanđelju u jeruzalemskom Hramu primio novorođenog Isusa.
  • Prema zadarskoj predaji, tijelo je u grad stiglo slučajno: trgovac koji ga je vozio prema Veneciji pred olujom je pristao u Zadru, tijelo pokopao kao da je riječ o njegovu bratu i ubrzo umro, a tri gradska rektora usnula su isti san.
  • Škrinju je 1377. naručila kraljica Elizabeta Kotromanić, a izradio ju je zlatar Franjo iz Milana; na jednom od reljefa prikazana je kraljica koja oskvrnjuje relikviju, prema predaji tako da joj otkida dio prsta.
  • I Venecija tvrdi da ima Šimunovo tijelo, doneseno iz Carigrada početkom 13. stoljeća, a povjesničar umjetnosti Nikola Jakšić pokazao je da su zadarski reljefi složeni po obrascu mletačke priče o prijenosu tijela svetog Marka.

U Lukinu evanđelju Šimun je pravedan i pobožan starac iz Jeruzalema kojemu je obećano da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju. Kad su Marija i Josip donijeli dijete u Hram, Šimun ga je uzeo u naručje i izgovorio molitvu koja se i danas moli na kraju dana. Zato ga Zadrani zovu Šimun Bogoprimac, a njegov blagdan slavi se 8. listopada, kad se škrinja otvara i tijelo pokazuje vjernicima.

Starac iz Hrama

Gdje je Šimun pokopan, rani kršćanski pisci nisu se slagali. Jedni su njegov grob tražili u Jeruzalemu, na Sionu ili u Josafatovoj dolini. Bizantski izvori kažu da su njegove relikvije, zajedno s relikvijama apostola Jakova Mlađeg i proroka Zaharije, u drugoj polovici 6. stoljeća prenesene u Carigrad. Ondje su ih u 12. stoljeću vidjeli hodočasnici: islandski opat Nikola 1157., a oko 1200. i Rus Dobrinja Jadreković, kasniji novgorodski nadbiskup Antonije. Svetačke glave čuvale su se odvojeno, u kapeli carske palače.

Brod u oluji

Zadarska predaja, kakvu je u 17. stoljeću zapisao Lorenzo Fondra, ne govori o Carigradu. Prema njoj, trgovac je tijelo vozio iz Svete zemlje prema Veneciji, a oluja ga je natjerala da pristane u Zadru. Tijelo je privremeno pokopao na groblju samostana u gradskom predgrađu i redovnicima rekao da je to njegov brat. Ubrzo je umro, a redovnici su kod njega pronašli zapis o tome koga je zapravo pokopao. Odlučili su tijelo potajno iskopati i zadržati ga za svoju crkvu.

Iste noći trojica zadarskih rektora usnula su isti san: na tom je groblju zakopan veliki svetac. U zoru su pohitali onamo i zatekli redovnike kako iskapaju. Tijelo je preneseno u grad. Izvori se ne slažu kad se to dogodilo: navode se 1203., 1213., 1243. i 1273. godina. Moći su se dugo čuvale u crkvi Velike Gospe, a 1632. prenesene su u crkvu svetog Stjepana, koja se otada zove po Šimunu.

Kraljičin prst

Druga zadarska priča vezana je uz Elizabetu Kotromanić, kćer bosanskog bana Stjepana II. i suprugu hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Prema predaji, kraljica je za posjeta Zadru, prema jednoj inačici 1371., za mise potajno otkinula dio svečeva prsta i sakrila ga u odjeću. Otkinuti dio počeo se raspadati, a kad ga je vratila, zarastao je na svoje mjesto. Kraljica je, kaže predaja, kao zavjet obećala gradu dar. Neki povjesničari tu zgodu smještaju u 1358., kad je Ludovik ušao u Zadar nakon Zadarskog mira.

Ugovor o izradi škrinje sklopljen je 5. srpnja 1377. Izradio ju je zlatar Franjo iz Milana, koji je tada već dugo živio u Zadru, s pomoćnicima. Škrinja je od cedrovine obložene s oko 240 kilograma srebra i dosta zlata, a posvetni natpis nosi godinu 1380. Na njezinim bočnim stranama su dva prizora iz predaje: brod u oluji i kraljica koja oskvrnjuje relikviju. Na prednjoj strani su pronalazak tijela, Prikazanje u Hramu i Ludovikov ulazak u Zadar, a na stražnjoj kraljica s tri kćeri i kraljica uz odar svog oca.

Odnos kraljice i grada nije bio jednostavan. Fondra je sačuvao svjedočanstvo osamdesetosmogodišnjeg Zadranina Novaka Milkovića iz 1455. Starac se sjećao da se oko 1380. gradom pronio glas kako kraljica želi odnijeti tijelo i škrinju, pa su plemići na sigurno sklonili četiri srebrna anđela koja su škrinju pridržavala. Do toga nije došlo.

Dva grada, jedno tijelo

U Veneciji, u crkvi San Simeone Grande, leži kameni kip istog sveca s natpisom iz veljače 1318. Natpis kaže da je tijelo proroka Šimuna doneseno iz Carigrada 1203. Talijanski povjesničar Paolo Chiesa objavio je 1995. srednjovjekovni zapis o tom prijenosu: skupina mletačkih župljana svetog Šimuna, među njima Andrea Balduino i Angelo Drusiaco, za Četvrtog križarskog rata odnijela je relikviju iz carigradske crkve Bogorodice kraj Svete Sofije i potajno je ukrcala na brod.

Svećenik i arheolog Luka Jelić početkom 20. stoljeća pokušavao je dokazati da je pravo tijelo ono u Zadru, a zadarsku predaju o dolasku iz Svete zemlje smatrao je pučkom. Zadarski arheolog Giuseppe Bersa, a nakon njega Nikola Jakšić, predložili su drugačije tumačenje: tijelo je za zadarske pobune protiv Venecije, između 1346. i 1358., moglo biti odneseno u Veneciju, a vraćeno je nakon Zadarskog mira. Dodatni trag je isprava dužda Francesca Foscarija iz 1454. kojom se Zadranima vraćaju ključevi škrinje i u kojoj se tijelo naziva mletačkim darom gradu.

Jakšić je 2014. pokazao da tri prizora na škrinji, brod u oluji, pronalazak tijela i unošenje u grad, čine ustaljeni obrazac srednjovjekovnih priča o prijenosu svetačkog tijela, kakav se vidi u prikazima prijenosa svetog Marka u Veneciji. Prema njegovu tumačenju, reljefi poručuju da su Zadrani vlasnici tijela, a kraljica vlasnica škrinje.

Kronologija

  1. 2. polovica 6. stoljeća: Prema bizantskim izvorima, Šimunove relikvije prenesene su u Carigrad.
  2. 1157.: Islandski hodočasnik Nikola bilježi Šimunov grob u Carigradu.
  3. Početak 13. stoljeća: Mlečani odnose relikviju iz Carigrada u Veneciju; natpis navodi 1203., a zapis o prijenosu opisuje događaje iz 1205.
  4. 1318.: U Veneciji je dovršen ležeći kip sveca s natpisom o prijenosu.
  5. 1346.–1358.: Zadarska pobuna protiv Venecije; prema jednoj hipotezi tijelo je tada odneseno u Veneciju.
  6. 1358.: Zadarski mir; Ludovik I. ulazi u Zadar.
  7. 1371.: Prema predaji, kraljica Elizabeta otkida dio svečeva prsta.
  8. 5. srpnja 1377.: Sklopljen je ugovor o izradi škrinje.
  9. 1380.: Godina na posvetnom natpisu škrinje.
  10. 1454.: Dužd Francesco Foscari vraća Zadranima ključeve škrinje.
  11. 1632.: Tijelo je preneseno u crkvu svetog Stjepana, današnju crkvu svetog Šime.
  12. 2010.: Zadarska nadbiskupija predaje dio relikvije Grčkoj pravoslavnoj patrijaršiji u Jeruzalemu.

Ključne osobe

  • Elizabeta Kotromanić: Hrvatsko-ugarska kraljica koja je 1377. naručila škrinju i koju predaja optužuje za krađu prsta.
  • Franjo iz Milana: Zlatar nastanjen u Zadru koji je izradio škrinju.
  • Ludovik I. Anžuvinac: Hrvatsko-ugarski kralj čiji je ulazak u Zadar prikazan na škrinji.
  • Lorenzo Fondra: Zadarski pisac iz 17. stoljeća koji je zapisao predaju o dolasku tijela.
  • Luka Jelić: Svećenik i arheolog koji je početkom 20. stoljeća branio autentičnost zadarske relikvije.
  • Nikola Jakšić: Povjesničar umjetnosti koji je 2014. protumačio reljefe škrinje.

Što se zna

  1. Škrinju je naručila kraljica Elizabeta, ugovor je sklopljen 5. srpnja 1377., a posvetni natpis nosi godinu 1380. i ime Franje iz Milana.
  2. Na škrinji su prikazani brod u oluji, pronalazak tijela, unošenje tijela u Zadar i kraljica koja oskvrnjuje relikviju.
  3. Datum dolaska tijela u Zadar nije poznat; izvori navode 1203., 1213., 1243. i 1273.
  4. U Veneciji natpis iz 1318. tvrdi da je tijelo istog sveca doneseno iz Carigrada 1203.
  5. Isprava iz 1454. vraća Zadranima ključeve škrinje i tijelo naziva mletačkim darom.

Otvorena pitanja

  • Odakle je tijelo u Zadru zapravo stiglo: iz Svete zemlje, kako kaže predaja, ili iz Venecije?
  • Je li tijelo doista odneseno u Veneciju za zadarske pobune i vraćeno 1358.?
  • Je li priča o otkinutom prstu sjećanje na stvaran događaj ili je nastala kako bi se objasnio reljef?

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Petricioli, I. (1983). Škrinja sv. Šimuna u Zadru. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.

Izvori