Tiwanaku

Kad je španjolski konkvistador Pedro Cieza de León 1549. stigao do jezera Titicaca, zatekao je ruševine za koje mještani nisu znali reći tko ih je sagradio. Tiwanaku je tada već pet stoljeća bio napušten. Danas je jedno od najvećih arheoloških nalazišta Južne Amerike, sedamdesetak kilometara od La Paza, i od 2000. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.

Kameno središte svijeta

Isusovac Bernabé Cobo zapisao je u 17. stoljeću da se mjesto nekoć zvalo taypiqala, što na ajmarskom znači "kamen u središtu", jer se vjerovalo da leži u središtu svijeta. Kako su ga zvali njegovi stanovnici, ne zna se, jer nisu imali pismo.

Grad se širio od prvih stoljeća poslije Krista, a najveći je bio između 5. i 10. stoljeća, kad je zauzimao oko četiri četvorna kilometra. Hranila su ga uzdignuta polja uz jezero, na kojima su kanali s vodom ublažavali noćne mrazove, i velika stada lama i alpaka. Njegovi su predmeti i znakovlje pronađeni i daleko na obali Perua i Čilea.

Najveća građevina je Akapana, umjetni stepenasti humak širok oko 257 metara i visok šesnaest i pol, sa spuštenim dvorištem na vrhu. U njezinim su temeljima pronađeni ostaci ljudi i lama prinesenih kao žrtve. Sjeverno od nje leži Kalasasaya, ograđeni prostor dug više od devedeset metara, okružen visokim kamenim stupovima. Uz nju je polupodzemni hram, četvrtasto dvorište ispod razine tla, u čije su zidove umetnute desetine kamenih glava. U njemu je arheolog Wendell Bennett 1932. iskopao kip visok oko 7,3 metra, najveći poznati kameni kip u Andama. Desetljećima je stajao na trgu u La Pazu, a u Tiwanaku je vraćen tek u novije doba.

Najpoznatiji spomenik su Vrata Sunca, visoka oko tri metra i isklesana iz jednog kamena teškog desetak tona. Nad otvorom je reljef s likom koji u svakoj ruci drži štap, a oko njega su redovi krilatih likova. Europski putnici sredinom 19. stoljeća zatekli su vrata kako leže na tlu, napuknuta, i ne zna se gdje su izvorno stajala. Jugozapadno od središta je Puma Punku, platforma poznata po precizno obrađenim blokovima.

Grad stariji od potopa

Austrijski inženjer Arthur Posnansky, koji je živio u La Pazu, od 1910. do 1945. tvrdio je da je Tiwanaku star 11.000 do 17.000 godina. Do toga je došao usporedbom s geološkim razdobljima i mjerenjem položaja građevina prema nebu. U ruševinama je, kako je pisao, nalazio ljudske kosture blizu ostataka riba i vodenog bilja kakvo raste u dubini jezera, pa je zaključio da je grad sagrađen u ledenom dobu, prije velikog potopa. Svoje je zaključke sažeo u knjizi Tihuanacu, kolijevka američkog čovjeka, čija su prva dva sveska objavljena 1945., a u njoj gradnju smješta oko 15.000. pr. Kr.

Posnanskyjeve brojke preuzeli su pisci o izgubljenim civilizacijama. Graham Hancock u knjizi Otisci prstiju bogova iz 1995. Tiwanaku je prikazao kao grad koji je postojao u doba ledenog doba i povezao ga s andskim pričama o potopu i o Viracochi, bradatom učitelju koji je ljudima donio znanje. U tim se pričama Tiwanaku doista spominje. Svećenik Cristóbal de Molina zapisao je oko 1575. u Cuzcu inkovsku predaju prema kojoj su potop preživjeli samo muškarac i žena u sanduku, koji je vjetar donio do Tiahuanaca, i ondje je Stvoritelj iznova stvorio narode. Kroničar Juan de Betanzos zapisao je da je Viracocha izašao iz jezera Titicaca, stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde, a prve ljude, koji su ga razljutili, uništio.

Koliko je grad star

Arheolozi Posnanskyjevu dataciju ne prihvaćaju. Bolivijski arheolog Carlos Ponce Sanginés od 1970-ih je kao najstariji datum naselja navodio 1580. pr. Kr., ali je i taj datum od 1980-ih proglašen nepouzdanim. Prema današnjem slaganju istraživača, na mjestu Tiwanakua nije bilo naselja prije 200. do 300. pr. Kr., a velike su građevine nastale u prvom tisućljeću poslije Krista.

Tiwanaku je stoljećima služio kao kamenolom. Kamen se odvozio za crkve, kuće i željezničku prugu, a vojnici su ruševine koristili i kao metu. Zidovi Kalasasaye uglavnom su obnovljeni u 1960-ima, bez dovoljno dokaza o izvornom izgledu, a 2009. obustavljena je obnova Akapane, koju su obložili ćerpičem, nakon UNESCO-ove pritužbe.

Zašto je grad opustio

Oko 1000.–1100. kultura Tiwanakua raspala se, a grad je napušten. Arheolog Alan Kolata, koji je s bolivijskim kolegom Oswaldom Riverom istraživao Tiwanaku od 1978., i Michael Binford, istraživač jezerskih taloga, objavili su 1997. rezultate bušenja taloga na dnu Titicace. Razina jezera pokazala je da je oko 1100. počelo dugo sušno razdoblje koje je trajalo do oko 1400. Polja su presušila, a grad koji je ovisio o njima više se nije mogao prehraniti.

Arheolog Clark Erickson tom je objašnjenju 1999. prigovorio da oživljava stari okolišni determinizam, u kojem se promjene u društvu objašnjavaju samo klimom, i zagovarao složenija društvena objašnjenja propasti. Spor oko toga koliko je suša odlučila sudbinu Tiwanakua traje i danas.