Velika londonska magla 1952.

Pet dana gustog, otrovnog smoga pretvorilo je London u grad u kojem se jedva moglo vidjeti nekoliko koraka.

Ukratko

  • Od 5. do 9. prosinca 1952. London je prekrio gust smog nastao spajanjem magle i onečišćenja.
  • Glavni izvor dima bilo je izgaranje ugljena u kućanstvima, elektranama i industriji.
  • Procjene viška smrtnih slučajeva tijekom sljedećih tjedana i mjeseci dosežu oko 12.000.
  • Katastrofa je ubrzala donošenje britanskog Zakona o čistom zraku iz 1956.

Grad koji je nestao u dimu

Početkom prosinca 1952. London je već bio naviknut na zimsku maglu. No ono što se počelo događati 5. prosinca nije bila samo gusta magla kakvu su stanovnici poznavali. Hladno vrijeme potaknulo je kućanstva da troše velike količine ugljena za grijanje, a elektrane i tvornice nastavile su ispuštati dim. U zraku su se nakupili čađa i sumporov dioksid. Vremenski uvjeti spriječili su da se onečišćenje rasprši.

Nad gradom se zadržao sloj hladnog zraka pri tlu, dok je iznad njega bio topliji zrak. Takva temperaturna inverzija djelovala je poput poklopca: dim i štetni plinovi ostali su zarobljeni u blizini ljudi. Magla se zgusnula, a vidljivost se na mnogim mjestima smanjila na nekoliko metara. Ulice, mostovi i raskrižja postali su opasni za promet. Neki su autobusi morali stati, a pješaci su se teško snalazili čak i u četvrtima koje su dobro poznavali.

Kada zrak postane prijetnja

Smog nije samo otežavao kretanje. Ljudi su udisali mješavinu sitnih čestica i plinova koji su nadraživali dišne putove i pogoršavali postojeće bolesti srca i pluća. Bolnice su primale sve više pacijenata s poteškoćama pri disanju. Posebno su bili ugroženi stariji ljudi, mala djeca i osobe koje su već imale zdravstvene probleme.

Tijekom samih dana smoga vlasti nisu odmah shvatile puni razmjer opasnosti. U to doba onečišćenje zraka bilo je uobičajena posljedica grijanja i industrije, a uzročna veza između pojedinih epizoda smoga i velikog broja smrti još se nije pratila na način na koji se prati danas. U početku su se posljedice mogle zamijeniti s uobičajenim zimskim bolestima. Tek je analiza smrtnih slučajeva pokazala koliko je katastrofa bila ozbiljna.

Broj žrtava ovisi o tome koje se razdoblje i koja se metoda procjene uzimaju u obzir. Povijesne procjene govorile su o približno četiri tisuće dodatnih smrti tijekom prvih tjedana. Kasnije su istraživanja, uključujući posljedice koje su se nastavile tijekom zime, procjenu podigla na oko 12.000. Zato se u izvorima ne pojavljuje uvijek isti broj.

Posljedice koje su promijenile zakon

Kada se magla napokon razišla, problem nije nestao. Smog je pokazao da onečišćenje zraka nije samo neugodan miris ili estetski problem, nego ozbiljna prijetnja zdravlju. Javnost je tražila djelovanje, a stručnjaci i političari počeli su snažnije raspravljati o kontroli dima iz kućanstava i industrije.

Godine 1956. donesen je britanski Zakon o čistom zraku. Njime su uvedena područja u kojima se ograničavalo ispuštanje dima, a poticala se uporaba čišćih načina grijanja. Kasniji propisi dodatno su ograničili emisije. Zakon nije uklonio sve probleme s onečišćenjem, ali je postao važna prekretnica u razvoju moderne politike zaštite zraka.

Velika londonska magla danas se često navodi kao primjer kako se prirodni vremenski uvjeti i ljudska aktivnost mogu spojiti u katastrofu. Magla sama po sebi nije bila glavni uzrok smrtnosti. Presudna je bila količina onečišćenja koju je hladno i mirno vrijeme zadržalo nad gradom. Događaj je pokazao da kvaliteta zraka ovisi i o tome što ljudi spaljuju, kako planiraju gradove i koliko ozbiljno vlasti shvaćaju upozorenja stručnjaka.

Što se zna

  1. Smog je trajao od 5. do 9. prosinca 1952.
  2. Glavni izvori onečišćenja bili su ugljen u kućanstvima, elektranama i industriji.
  3. Temperaturna inverzija spriječila je brzo raspršivanje zagađenog zraka.
  4. Procjene ukupnih dodatnih smrti razlikuju se; često se navodi oko 12.000 za posljedice koje su se nastavile nakon same epizode.
  5. Katastrofa je pridonijela donošenju Zakona o čistom zraku 1956.

Izvori