Gričke vještice

Gradec, srednjovjekovni grad na zagrebačkom Griču, bio je slobodni kraljevski grad sa svojim sucem, prisežnicima i sudom. Na istom brežuljku na kojem danas stoje Sabor i Banski dvori nekoć su se vodili procesi koji su završavali mučenjem, a ponekad i lomačom. O tim procesima danas se najviše zna iz dva vrlo različita izvora: iz sudskih zapisnika i iz romana.

Što pišu zapisnici

Hrvatska enciklopedija navodi da su svjetovni i crkveni pravnici od 13. stoljeća prihvatili pučka vjerovanja o vješticama i da je njihovo proganjanje u zapadnoj i srednjoj Europi trajalo sve do druge polovice 18. stoljeća. Hrvatske zemlje nisu bile iznimka. Statuti dalmatinskih gradova, od Korčule 1214. do Splita i Trogira, propisivali su spaljivanje za čarobnjaštvo od kojega je netko umro ili izgubio razum. Pregledi hrvatskih procesa kao najstariji sačuvani slučaj s Gradeca navode suđenje dvjema ženama 1360.

U kontinentalnoj Hrvatskoj procese su vodili sudovi slobodnih kraljevskih gradova, poput Gradeca, zatim županijski i vlastelinski sudovi. U 17. stoljeću u priznanjima se pojavljuje europska predodžba o vješticama kao tajnoj sekti koja se noću okuplja na sastancima, a kao mjesta okupljanja u spisima se najčešće spominju planine, osobito Medvednica i Klek. Takva su se priznanja dobivala mučenjem, koje je zakon dopuštao i strogo propisivao.

Povjesničar Vladimir Bayer prikupio je građu o procesima u knjizi Ugovor s đavlom, prvi put objavljenoj 1953. Etnologinja Nataša Polgar 2018. analizirala je jedan zapisnik sa suđenja vješticama pred sudovima u Križevcima i Zagrebu iz 1751. i 1752. i pokazala kako su se u njemu isprepleli osobni strahovi optuženih i napetosti zajednice.

Herucina iz Križevaca

Najpoznatiji hrvatski slučaj nije se dogodio na Griču, nego u Križevcima. Magda Logomer, zvana Herucina, rođena je 1706. i bila je travarka. Pripremala je lijekove za ljude koji su njezino znanje cijenili, a dio vještine prenijela je i na kćer Barbaru. Bila je i žena čvrsta karaktera, koja se znala posvađati sa susjedima i s gradskim sucem.

Križevci su sredinom 18. stoljeća bili mjesto napetosti. Oko 1740. i 1741. ondje je, prema pregledima njezina slučaja, pogubljeno trinaest žena optuženih za vještičarenje. Kad je susjeda optužila Magdu za čaranje i trovanje, slučaj je krenuo poznatim tijekom: istraga, mučenje, smrtna presuda 1758.

Ovaj put ishod je bio drukčiji. Kraljica Marija Terezija, iako je i sama vjerovala da vještice postoje, sumnjala je u način na koji se sudi. Na njezin zahtjev Magdu je pregledao i liječio dvorski liječnik Gerard van Swieten. Presuda je poništena, a Magda se pod posebnom zaštitom vratila kući u Križevce. Njezin se slučaj smatra krajem progona vještica u Hrvatskoj. Zakonom iz 1768. smrtna kazna za vještičarenje ukinuta je u cijeloj Ugarskoj, pa tako i u Hrvatskoj.

Kontesa Nera

Gričke vještice kakve danas poznaje većina čitatelja rođene su 1912. u podlisku Malih novina. Marija Jurić Zagorka, novinarka i najčitanija hrvatska spisateljica svojega doba, počela je objavljivati roman Tajna krvavog mosta. Uspjeh je bio takav da je izdavač bez njezina pitanja najavio nastavak, a priča je narasla u ciklus od sedam romana, poznat pod zajedničkim naslovom Grička vještica. Glavna junakinja, kontesa Nera, bori se protiv praznovjerja i progona u Zagrebu 18. stoljeća, u vrijeme Marije Terezije. Dramatizacija romana izvedena je 1918. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Zagorka je radila u arhivu. Profesor Horvat 1930. izjavio je da je dolazila u arhiv u Banskim dvorima i da su joj on, Emilij Laszowski i Ivan Bojničić davali građu. Kritičari su njezine romane ipak dugo smatrali šundom. U ciklus je uklopila i priču Magde Logomer, pa se slučaj iz Križevaca u popularnoj predodžbi preselio na Grič.

Gdje prestaje povijest

U priči o gričkim vješticama danas se miješaju tri sloja. Prvi su sudski zapisnici, sa stvarnim imenima, datumima i opisima mučenja. Drugi je Zagorkin romaneskni svijet, s tajnim prolazima, plemićkim urotama i ljubavnim zapletima, koji je izmišljen, iako se oslanja na povijesnu građu. Treći su turističke i gradske priče o vješticama s Griča, koje se oslanjaju na oba prethodna.

Za razliku od romana, zapisnici rijetko imaju junake. Optužene su najčešće bile obične žene, često travarke, čija je jedina krivnja bila što su se našle na krivom mjestu u trenutku kad je zajednica tražila krivca za bolest, tuču ili smrt.