Skupina Bilderberg

Desetak kilometara zapadno od Arnhema, u šumi pokraj sela Oosterbeek, stoji hotel De Bilderberg. U svibnju 1954. bio je to obiteljski hotel srednje veličine. Tri dana krajem tog mjeseca u njemu je boravilo pedesetak Europljana i jedanaest Amerikanaca: ministri, bivši premijeri, bankari, sindikalisti i urednici. Konferencija nije imala ime pa je dobila ime po hotelu, a sudionike su otada zvali "bilderbergovcima".

Strah od antiamerikanizma

Zamisao je potekla od Józefa Retingera, poljskog političara u izbjeglištvu koji se nakon rata zalagao za europsko ujedinjenje. Retingera je brinulo što u zapadnoj Europi raste nepovjerenje prema Sjedinjenim Državama. Smatrao je da bi vodeći ljudi s obje strane Atlantika trebali razgovarati otvoreno i bez novinara, kako bi bolje razumjeli jedni druge.

Za zamisao je pridobio nizozemskog princa Bernharda, bivšeg belgijskog premijera Paula van Zeelanda i Paula Rijkensa, tadašnjeg čelnika tvrtke Unilever. Bernhard se obratio Walteru Bedellu Smithu, tadašnjem ravnatelju CIA-e, a on je zamisao proslijedio Charlesu Douglasu Jacksonu, savjetniku predsjednika Eisenhowera. Iz svake su zemlje trebala doći po dvojica sudionika, jedan konzervativnih i jedan liberalnih pogleda.

Sastanak je ocijenjen uspješnim, pa je osnovan stalni upravni odbor, a Retinger je postao tajnik. Konferencija se otada održava svake godine, svaki put u drugoj zemlji. Prvi sastanak u SAD-u održan je 1957. na otoku St. Simons u Georgiji, uz novac Fordove zaklade. Princ Bernhard predsjedao je sve do 1976., kad je zbog njegove umiješanosti u aferu s mitom tvrtke Lockheed konferencija te godine otkazana. Otkazana je još samo 2020. i 2021., zbog pandemije bolesti COVID-19.

Kako izgleda sastanak

Na sastanku je danas između 120 i 150 sudionika. Otprilike dvije trećine dolaze iz Europe, a ostali iz Sjeverne Amerike. Trećina su političari i državni dužnosnici, a ostali dolaze iz gospodarstva, financija, znanosti, NATO-a i medija. Domaćin unajmljuje cijeli hotel na nekoliko dana, a za osiguranje se pobrine policija zemlje domaćina.

Razgovori se vode po pravilu Chatham Housea: ono što se čuje smije se koristiti, ali se ne smije navesti tko je što rekao. Étienne Davignon, bivši predsjednik skupine, objasnio je 2011. da je upravo to privlačno sudionicima, jer mogu govoriti iskreno bez straha da će usputna rečenica završiti u novinama. Udruga Američki prijatelji Bilderberga navela je 2008. da se na sastancima ne predlažu rezolucije, ne glasa i ne izdaju izjave o politici.

Tajnost je dugo bila gotovo potpuna. Kad je BBC 2004. pisao o pedesetoj obljetnici, skupina nije imala ni internetsku stranicu, a na telefonski broj javljala se samo automatska tajnica. Danas Bilderberg ima službenu stranicu na kojoj prije svakog sastanka objavljuje popis sudionika i teme razgovora, ali sadržaj razgovora i dalje ostaje zatvoren.

Od Phyllis Schlafly do Alexa Jonesa

Prve tvrdnje o tajnoj moći Bilderberga pojavile su se u SAD-u šezdesetih. Konzervativna aktivistica Phyllis Schlafly u knjizi A Choice, Not an Echo (1964.) tvrdila je da Republikanskom strankom potajno upravljaju intelektualne elite povezane s Bilderbergom. Društvo John Birch i drugi desni pokreti vidjeli su u njemu mjesto na kojem se priprema svjetska vlada i planirano gospodarstvo.

S lijeve strane prigovori su drukčiji: Bilderberg se tu vidi kao jedna od ustanova preko kojih velike tvrtke i banke šire svoj utjecaj na politiku. Litavski pisac Daniel Estulin objavio je 2006. knjigu o "tajnama Kluba Bilderberg", a kubanski čelnik Fidel Castro citirao ju je 2010. u stranačkim novinama. O Bilderbergu su govorili i radijski voditelj Alex Jones i bivši guverner Minnesote Jesse Ventura, koji mu je 2009. posvetio epizodu svoje televizijske emisije.

Teorije se razlikuju u pojedinostima, ali im je zajednička slika male skupine koja daleko od očiju javnosti dogovara ono što će vlade poslije provesti.

Što kažu sami sudionici

Neki sudionici priznaju da su ideje skupine bile dalekosežne. Britanski laburist Denis Healey, jedan od osnivača i trideset godina član upravnog odbora, rekao je 2001. da je pretjerano reći kako su težili svjetskoj vladi, ali ne posve nepravedno: smatrali su da bi jedinstvena svjetska zajednica bila dobra stvar nakon dvaju svjetskih ratova. Davignon je 2005. za BBC odgovorio da će uvijek biti ljudi koji vjeruju u zavjere, ali da se stvari u stvarnosti događaju mnogo nepovezanije, te dodao da bi se, kad bi doista bili tajna vlada svijeta, trebali duboko sramiti.

Ozbiljni kritičari Bilderberga uglavnom ne govore o zavjeri nego o lobiranju. Na istom mjestu sastaju se ministri i predstavnici tvrtki čije poslove ti ministri reguliraju, bez zapisnika dostupnih javnosti. Istraživač Ian Richardson, koji je s Andrewom i Nadom Kakabadse proučavao sudionike, opisao je Bilderberg kao važan dio postojećeg sustava globalnog upravljanja koji ne djeluje u interesu svih. Isti autori naglašavaju da ne vide dokaze za teorije o tajnoj vlasti.