Sumerski jezik

Jezik najstarijih pisanih tekstova na svijetu bio je zaboravljen dvije tisuće godina, a kad su ga istraživači ponovno otkrili, jedan od njih tvrdio je da uopće ne postoji. Danas se sumerski može čitati, ali ni nakon stoljeća i pol nitko ne zna kojoj obitelji jezika pripada.

Ukratko

  • Sumerski je jezik kojim su se pisali najstariji tekstovi na svijetu, u južnoj Mezopotamiji od oko 2900. pr. Kr.
  • Kao govorni jezik nestao je oko 2000. do 1700. pr. Kr., ali su ga pisari učili i prepisivali još gotovo dvije tisuće godina, kao što se u Europi učio latinski.
  • Istraživači su ga ponovno otkrili u 19. stoljeću i pročitali uz pomoć dvojezičnih sumersko-akadskih rječnika koje su sastavili sami drevni pisari.
  • Sumerski je jezični izolat: povezivan je s uralskim, turkijskim, kavkaskim, dravidskim i drugim jezicima, ali nijednu vezu ne prihvaćaju stručnjaci.

Oko 3100. pr. Kr. u gradu Uruku, na rijeci Eufrat u današnjem Iraku, pisari su počeli utiskivati znakove u glinene pločice. Bili su to popisi žita, ovaca i radnika. Kroz nekoliko stoljeća znakovi su postali klinasto pismo, a iz pločica se mogu pročitati zakoni, pisma, molitve, škola i književnost. Jezik tih prvih tekstova bio je sumerski. Je li i na najstarijim pločicama iz Uruka zapisan sumerski, stručnjaci još raspravljaju, ali od oko 2900. pr. Kr. to se pouzdano zna.

Mrtvi jezik u školi

Sumerima su na sjeveru bili susjedi narodi koji su govorili akadskim, semitskim jezikom. Akadski je postupno postao jezik svakodnevice, pa je sumerski oko 2000. pr. Kr. prestao biti materinski jezik većine ljudi. Možda se oko Nippura govorio još koje stoljeće. No nije nestao. Babilonski i asirski pisari učili su ga u školama, pisali na njemu molitve i himne i prepisivali staru književnost. Da bi ga razumjeli, sastavljali su goleme popise riječi u dva stupca: lijevo sumerski, desno akadski. Jedan od njih, popis nazvan po prvim riječima Urra = hubullu, imao je dvadeset i četiri pločice i nabrajao je drvo, trsku, kamenje, životinje i predmete.

Posljednje pločice klinastim pismom nastale su oko početka naše ere. Tada su i sumerski i akadski utonuli u zaborav, a ime Sumera ostalo je samo u nekoliko kraljevskih naslova.

Pismo koje nije izmišljeno za svoj jezik

U 19. stoljeću istraživači su dešifrirali klinasto pismo preko troježičnog natpisa perzijskog kralja Darija u Behistunu, u kojem je jedan od jezika bio akadski. Kad su počeli čitati babilonske tekstove, primijetili su nešto čudno. Irski svećenik i jezikoslovac Edward Hincks 1850. posumnjao je da pismo nije izmišljeno za semitski jezik, jer vrijednosti mnogih znakova nisu odgovarale akadskim riječima. Pismo je, mislio je, preuzeto od nekog starijeg, nesemitskog naroda.

Taj jezik dobio je ime 17. siječnja 1869., kad je francusko-njemački asiriolog Julius Oppert predložio naziv sumerski, prema kraljevskom naslovu "kralj Sumera i Akada". Dvojezični rječnici iz knjižnica Babilona i Asirije postali su ključ: znajući akadski, istraživači su mogli riječ po riječ rekonstruirati sumerski.

Jezik koji "ne postoji"

Nisu svi bili uvjereni. Francuski orijentalist Joseph Halévy od 1874. tvrdio je da sumerski nije pravi jezik, nego tajni način pisanja koji su izmislili sami semitski Babilonci, nešto poput svećeničke šifre. Njegovo mišljenje neko je vrijeme prihvaćao i ugledni njemački asiriolog Friedrich Delitzsch. Rasprava, poznata kao sumersko pitanje, imala je i mračnu stranu: povjesničari znanosti pokazali su da su se u nju upleli i rasni pogledi 19. stoljeća o tome koji je narod "stvorio" civilizaciju.

Rasprava se rasplela zahvaljujući iskapanjima i tekstovima. Francuski vicekonzul Ernest de Sarzec od 1877. iskapao je Tello, drevni Girsu, i pronašao kipove kneza Gudeje i tisuće natpisa na sumerskom, iz doba prije akadske prevlasti. U jednom dvojezičnom tekstu objavljenom 1889. akadski izraz lišān šumeri, "sumerski jezik", izravno je imenovao jezik. Francuski asiriolog François Thureau-Dangin u sljedećim je desetljećima objavio i preveo velik dio sumerskih kraljevskih natpisa, a Halévyjeva teorija izgubila je pristaše.

Kako zvuči jezik bez rođaka

Sumerski je danas dobro opisan. Riječi se slažu nizanjem dijelova, kao u turskom ili mađarskom, ali to je samo tip jezika, a ne dokaz srodstva. Vršitelj radnje dobiva poseban padež, a glagol stoji na kraju rečenice. Umjesto muškog i ženskog roda postoje dva razreda: ljudi i bogovi s jedne strane, sve ostalo s druge. Postojao je i poseban oblik jezika, emesal, kojim su govorile božice i žene u nekim tekstovima te pjevači tužaljki. Projekti poput Pennsylvanijskog sumerskog rječnika i oksfordske zbirke sumerske književnosti danas su slobodno dostupni na internetu.

Mnogo toga ipak ostaje nesigurno. Pismo bilježi jezik nepotpuno, pa se izgovor rekonstruira preko akadskih zapisa. Sumerski ima neobično mnogo riječi koje bi se pisale jednako, što je navelo neke istraživače da pretpostave da je bio tonski jezik, kao kineski.

Najveća zagonetka je podrijetlo. Oppert je mislio da je sumerski srodan uralskim i altajskim jezicima. Kasnije su predlagani mađarski, turkijski, gruzijski, baskijski, dravidski i tibetsko-burmanski jezici, a finski asiriolog Simo Parpola 2007. ponovno je zastupao uralsku vezu. U nekim zemljama takve su ideje dobile i nacionalno značenje. Stručnjaci ih uglavnom ne prihvaćaju, jer se oslanjaju na pojedinačne sličnosti riječi, a ne na pravilne glasovne podudarnosti. Sumerski se zato smatra izolatom, jezikom bez poznatih rođaka.

Kronologija

  1. Oko 3100. pr. Kr.: U Uruku nastaju prve pločice s pismom.
  2. Oko 2900. pr. Kr.: Pouzdano su zapisani prvi sumerski tekstovi.
  3. Oko 2000.–1700. pr. Kr.: Sumerski prestaje biti govorni jezik.
  4. 7. st. pr. Kr.: U asirskim knjižnicama prepisuju se dvojezični sumersko-akadski popisi.
  5. Oko početka naše ere: Nastaju posljednji tekstovi klinastim pismom.
  6. 1850.: Edward Hincks pretpostavlja da je klinasto pismo izumio nesemitski narod.
  7. 17. siječnja 1869.: Julius Oppert predlaže naziv "sumerski".
  8. 1874.: Joseph Halévy počinje tvrditi da sumerski nije jezik nego tajno pismo.
  9. 1877.: Ernest de Sarzec počinje iskapati Tello, drevni Girsu.
  10. 1889.: Objavljen je dvojezični tekst s izrazom "sumerski jezik".
  11. 1974.: Počinje rad na Pennsylvanijskom sumerskom rječniku.
  12. 2007.: Simo Parpola zastupa srodstvo sumerskog s uralskim jezicima.

Ključne osobe

  • Edward Hincks: Irski jezikoslovac koji je prvi posumnjao da je klinasto pismo izumio nesemitski narod.
  • Julius Oppert: Asiriolog koji je 1869. jeziku dao ime "sumerski".
  • Joseph Halévy: Francuski orijentalist koji je tvrdio da sumerski nije pravi jezik.
  • Friedrich Delitzsch: Njemački asiriolog koji je neko vrijeme prihvaćao Halévyjevo mišljenje.
  • Ernest de Sarzec: Francuski diplomat koji je iskapao Girsu i pronašao sumerske natpise i kipove.
  • François Thureau-Dangin: Francuski asiriolog koji je objavio i preveo sumerske kraljevske natpise.
  • Simo Parpola: Finski asiriolog koji zastupa vezu sumerskog s uralskim jezicima.

Što se zna

  1. Sumerski je jezik najstarijih pouzdano pročitanih tekstova, od oko 2900. pr. Kr.
  2. Kao govorni jezik nestao je između oko 2000. i 1700. pr. Kr., a u pisanju se koristio do oko početka naše ere.
  3. Ponovno je pročitan uz pomoć dvojezičnih sumersko-akadskih popisa riječi.
  4. Ime "sumerski" predložio je Julius Oppert 17. siječnja 1869.
  5. Joseph Halévy od 1874. tvrdio je da je sumerski tajno pismo, a ta je teorija napuštena.
  6. Sumerski se smatra jezičnim izolatom.

Otvorena pitanja

  • Kojoj obitelji jezika pripada sumerski i ima li uopće živih rođaka?
  • Je li sumerski bio tonski jezik?
  • Jesu li najstarije pločice iz Uruka napisane na sumerskom?
  • Odakle su došli Sumerani i jesu li prije njih u Mezopotamiji živjeli narodi drugog jezika?

Teorije

  • Sumerski je ostatak jezične obitelji koja je izumrla bez traga, pa mu se rođaci više ne mogu naći
  • Sumerski je daleko srodan nekoj poznatoj obitelji, primjerice uralskoj ili kavkaskoj, ali je veza preduboka da bi se dokazala
  • Sumerski je nastao miješanjem više jezika u ranoj Mezopotamiji, pa nema jednog pretka

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori