Cambridgeska petorka

U Cambridgeu tridesetih godina, u vrijeme velike gospodarske krize i uspona fašizma, mnogi su studenti smatrali da samo komunizam i Sovjetski Savez mogu zaustaviti Hitlera. Sovjetska obavještajna služba to je iskoristila. Njezini agenti, među kojima je najpoznatiji Arnold Deutsch, tražili su mlade ljude iz uglednih obitelji koji će jednog dana zauzeti važna mjesta u državi. Novaci nisu trebali javno pristupiti Komunističkoj partiji. Naprotiv, trebali su se odreći svojih ljevičarskih uvjerenja i izgraditi ugledne karijere.

Pet karijera

Donald Maclean ušao je 1934. u britansko Ministarstvo vanjskih poslova i odmah počeo predavati dokumente sovjetskim kontaktima. Tijekom rata i nakon njega radio je u britanskom veleposlanstvu u Washingtonu, gdje je imao uvid u suradnju Britanije i SAD-a, uključujući i atomski program.

Guy Burgess radio je kao novinar BBC-ja, zatim u britanskoj obavještajnoj službi i naposljetku u Ministarstvu vanjskih poslova. Bio je poznat po neurednom životu i piću, što ga je činilo sumnjivim mnogima, ali ne i onima koji su ga štitili.

Anthony Blunt bio je povjesničar umjetnosti. Tijekom rata radio je u protušpijunskoj službi MI5 i Moskvi slao njezine tajne, a nakon rata postao je čuvar kraljevske zbirke slika i jedan od najuglednijih stručnjaka za umjetnost u Britaniji.

John Cairncross radio je u Ministarstvu vanjskih poslova, a tijekom rata u središtu za razbijanje šifri u Bletchley Parku. Ondje je Sovjetima prenosio dešifrirane njemačke poruke. Kasnije je tvrdio da su njegovi podaci pomogli Crvenoj armiji u bitci kod Kurska 1943.

Kim Philby postigao je najviše. Ušao je u britansku tajnu službu MI6 i pred kraj rata postao čelnik odjela zaduženog za borbu protiv sovjetske špijunaže. Od 1949. bio je veza MI6 sa CIA-om i FBI-jem u Washingtonu. Sve što je saznao, saznala je i Moskva.

Bijeg 1951.

Krajem četrdesetih američki i britanski stručnjaci u okviru projekta Venona razbijali su dijelove sovjetskih šifriranih poruka iz rata. Iz njih je postalo jasno da u britanskom veleposlanstvu u Washingtonu djeluje sovjetski agent pod šifrom Homer, a krug sumnjivaca suzio se na Macleana. Philby je za to doznao iz prve ruke. Burgess, koji je tada živio u njegovoj kući u Washingtonu, vraćen je u London i ondje upozorio Macleana.

Ujutro 26. svibnja 1951. otkrilo se da su Maclean i Burgess prethodne večeri nestali. Otplovili su u Francusku i nastavili prema Sovjetskom Savezu. Godinama se nije službeno znalo gdje su, sve dok se 1956. nisu pojavili na konferenciji za novinare u Moskvi.

Treći čovjek

Sumnja je odmah pala na Philbyja, kao na "trećeg čovjeka" koji ih je upozorio. Morao je napustiti MI6, ali dokaza protiv njega nije bilo. Godine 1955. ministar vanjskih poslova Harold Macmillan izjavio je u parlamentu da nema dokaza da je Philby izdao zemlju. Philby je zatim radio kao novinar na Bliskom istoku, a MI6 ga je povremeno ponovno koristio.

Novi dokazi stigli su početkom šezdesetih, među ostalim od sovjetskog prebjega Anatolija Golicina. U siječnju 1963. Philbyjev stari prijatelj iz MI6 Nicholas Elliott sastao se s njim u Bejrutu, a Philby je, prema Elliottu, djelomično priznao. Navečer 23. siječnja 1963. Philby je nestao iz Bejruta i ubrzo se pojavio u Moskvi. Ondje je živio do smrti 1988., a Sovjetski Savez odao mu je počasti i izdao marku s njegovim likom.

Četvrti i peti

Godine 1964. Blunt je pred MI5 priznao da je bio sovjetski agent, u zamjenu za imunitet od progona. Priznanje je ostalo tajna petnaest godina. Tek u studenome 1979., nakon što ga je novinar Andrew Boyle prozvao u knjizi, predsjednica vlade Margaret Thatcher potvrdila je u parlamentu da je Blunt bio špijun. Oduzeto mu je viteško zvanje. Umro je 1983., a njegovi memoari, otvoreni u Britanskoj knjižnici 2009., pokazuju da je špijunažu smatrao najvećom pogreškom svog života.

Cairncross je također priznao 1964. i nikad nije optužen. Javnost je za njega doznala krajem sedamdesetih, a 1989. sovjetski prebjeg Oleg Gordievski potvrdio je da je on bio "peti čovjek". Umro je 1995.

Britanski spisi o petorci postupno se otvaraju u Nacionalnom arhivu, a dokumenti objavljeni 2015. pokazali su koliko su se MI5 i MI6 trudili da opseg izdaje ostane skriven.