Smrt Christophera Marlowea

Christopher Marlowe rođen je u Canterburyju, a kršten 26. veljače 1564., dva mjeseca prije Williama Shakespearea. Bio je sin postolara i školovao se uz stipendiju, najprije u Canterburyju, a zatim na koledžu Corpus Christi u Cambridgeu, gdje se očekivalo da će postati svećenik. Umjesto toga postao je najslavniji kazališni pisac Londona.

Student koji je izostajao s predavanja

Godine 1587. sveučilište u Cambridgeu oklijevalo je dodijeliti mu magisterij. Marlowe je dugo izostajao s predavanja, a pronio se glas da je otišao u katoličko sjemenište u Reimsu, što je u protestantskoj Engleskoj značilo izdaju. Tada se umiješalo kraljičino Tajno vijeće. U zapisniku vijeća stoji da je Marlowe "dobro služio" kraljici u stvarima koje se tiču dobrobiti zemlje i da ga ne treba sumnjičiti. Diploma mu je dodijeljena, a mnogi povjesničari zaključuju da je radio za obavještajnu mrežu Sir Francisa Walsinghama, kraljičina tajnika.

Iste je godine u Londonu izveden Tamerlan Veliki, drama napisana u neobično snažnom nerimovanom stihu, koja je promijenila englesko kazalište. Slijedili su Doktor Faust, Maltežanski Židov i Edvard II. Marlowe je u tim godinama nekoliko puta bio u sukobu sa zakonom. Godine 1592. uhićen je u Vlissingenu u Nizozemskoj, gdje je bila engleska posada, zbog sudjelovanja u kovanju lažnog novca. Prijavio ga je doušnik Richard Baines. Poslan je u Englesku lordu Burghleyju, ali nije optužen ni zatvoren.

Svibanj 1593.

Početkom svibnja 1593. po Londonu su osvanuli plakati s prijetnjama protestantskim izbjeglicama iz Francuske i Nizozemske. Jedan je bio potpisan imenom Tamerlan i upućivao na Marloweove drame. Tajno vijeće naredilo je potragu za autorima, a 12. svibnja uhićen je dramatičar Thomas Kyd, s kojim je Marlowe nekoć dijelio sobu. Među Kydovim papirima pronađen je spis koji su vlasti smatrale krivovjernim. Kyd je, nakon mučenja, izjavio da spis pripada Marloweu.

Tajno vijeće 18. svibnja izdalo je nalog za Marloweovo uhićenje. Vijeće je očito znalo da boravi kod Thomasa Walsinghama, rođaka pokojnog kraljičina tajnika. Javio se vijeću 20. svibnja i dobio nalog da se svakodnevno javlja dok ga se ne pusti. Ubrzo nakon toga Richard Baines predao je vlastima bilješku o Marloweovim "prokletim" mišljenjima o vjeri, s nizom bogohulnih izjava koje mu je pripisao.

Dan u kući Eleanor Bull

U srijedu 30. svibnja Marlowe je proveo dan u Deptfordu, lučkom mjestu na Temzi nedaleko od kraljevske palače u Greenwichu, u kući udovice Eleanor Bull, u kojoj su se mogli unajmiti soba i obrok. S njim su bila trojica muškaraca. Ingram Frizer bio je poslovni agent Thomasa Walsinghama. Nicholas Skeres bio je prevarant koji je s Frizerom namamljivao mladiće u nepovoljne zajmove. Robert Poley bio je glasnik i doušnik tajne službe, a on i Skeres sudjelovali su 1586. u otkrivanju Babingtonove zavjere protiv kraljice Elizabete.

Prema zapisniku, njih četvorica proveli su dan u razgovoru i šetnji vrtom. Navečer, nakon večere, Marlowe je ležao na krevetu, a Frizer je sjedio za stolom između Skeresa i Poleyja, leđima okrenut Marloweu. Posvađali su se oko računa, "le recknynge". Marlowe je, piše u zapisniku, zgrabio Frizerov bodež i dvaput ga ranio u glavu. Frizer je, priklješten između drugih dvojice, otimao bodež i zadao Marloweu ubod iznad desnog oka, od kojega je ovaj odmah umro.

Budući da se ubojstvo dogodilo u krugu od dvanaest milja od kraljice, istragu je 1. lipnja vodio mrtvozornik kraljevskog dvora William Danby. Porota od šesnaest ljudi zaključila je da je Frizer djelovao u samoobrani. Marlowe je istoga dana pokopan u neoznačenom grobu na groblju crkve sv. Nikole u Deptfordu, a Frizer je 28. lipnja dobio kraljevsko pomilovanje i nastavio raditi za Walsinghama.

Zapisnik iz arhiva

Tri stoljeća o Marloweovoj smrti znalo se samo iz glasina. Pisac Francis Meres 1598. napisao je da ga je ubio "razuzdani sluga" u svađi oko ljubavi, kao kaznu za bezbožništvo. Godine 1925. američki znanstvenik Leslie Hotson pronašao je u londonskom Državnom arhivu zapisnik mrtvozornikove istrage i pomilovanje i objavio ih u cijelosti. Harvardski profesor George Lyman Kittredge napisao je u predgovoru da je zagonetka time zauvijek riješena.

Sumnje su počele odmah. Recenzenti su pisali da se borba ne može odvijati onako kako je opisana i da takva rana ne ubija trenutačno. Povjesničari su upozorili da su jedini svjedoci bili ljudi koji su lagali po zanimanju. Charles Nicholl u knjizi The Reckoning iz 1992. zaključuje da je Marlowe ubijen zbog političkih sukoba na dvoru, jer je ono što bi mogao reći na ispitivanju bilo opasno za moćne ljude. Drugi biografi, poput Constance Kuriyame, smatraju da je zapisnik vjerodostojan i da je riječ o tučnjavi koja je pošla po zlu. Američki pisac Calvin Hoffman otišao je 1955. najdalje: prema njemu Marloweova smrt bila je lažirana, a on je nastavio živjeti skriven i pisati djela koja su objavljena pod Shakespeareovim imenom.