Cotardov sindrom

„Ja sam mrtva”

U Parizu 1880. godine neurolog Žil Kotar predstavio je pacijenticu koju je nazvao „Mademoazel X”. Ona je tvrdila da nema mozak, živce, grudi ni utrobu, da je samo koža i kosti i da joj Bog i đavo nisu potrebni. Verovala je da je osuđena na vječnu smrt, ali da ne može umrijeti prirodnim putem. Kotar je takvu grupu uvjerenja nazvao „delirij negacije”.

Izraz Cotardov sindrom nastao je kasnije i često se svodi na rečenicu „osoba misli da je mrtva”. Klinički prikazi su širi. Neko može biti uvjeren da su mu organi nestali ili prestali da rade; drugi da više ne postoji, da je izgubio krv ili da je svet prestao postoji. Zato se u literaturi često govori o nihilističkim zabludama.

Retki i različiti slučajevi

Pregled 100 slučajeva koji su objavili Emilio Berios i Ronald Luke 1995. pokazao je da nema jednog stalnog obrasca. Pacijenti su se razlikovali po dobi, dijagnozama i vrsti uvjerenja. Autori su predložili da se fenomen opisuje kroz više grupa simptoma, a ne kao jedna jedinstvena bolest.

U kliničkim izvještajima Cotardove se zablude javljaju uz tešku depresiju, bipolarni poremećaj, shizofreniju i neka neurološka stanja. Objavljeni su i slučajevi u kojima simptomi prate moždano oštećenje ili epilepsiju. To su povezanosti iz pojedinačnih slučajeva i serija, a ne dokaz da svaka od tih bolesti uzrokuje isti mehanizam. Budući da je pojava rijetka, većina literature ne može izračunati rizik u općoj populaciji.

Kotar je opisivao pacijenticu u vrijeme kada su se psihijatrijske dijagnoze i medicinska skrb znatno razlikovale od današnjih. Njezin slučaj ne treba pretvarati u spektakl: nihilistička zabluda je stvarno uvjerenje koje može biti praćeno strahom, beznađem, odbijanjem hrane ili zanemarivanjem opasnosti. Ime sindroma označava klinički opis, ne objašnjenje.

Što medicina može da kaže

Pregledi suvremenih slučajeva naglašavaju da se Cotardov sindrom procjenjuje u širem kontekstu mentalnog i neurološkog stanja. Liječenje je usmjereno na osnovni poremećaj i neposrednu sigurnost, a izvještaji opisuju različite terapijske pristupe. Iz toga se ne može zaključiti da postoji jedna terapija ili jedan biološki uzrok koji vrijedi za sve.

Neki autori pokušavaju da razumijeju kako osjećaj prepoznavanja vlastitog tela i osjećaj stvarnosti mogu biti poremećeni istodobno. To je istraživačka mogućnost, ne dokazani mehanizam. Složena uvjerenja mogu zavisiti od raspoloženja, pamćenja, telesnih oseta i kulturnog značenja smrti. Bez većih uporedivih studija, klinički opisi ostaju bolja mapa simptoma nego odgovor na pitanje „zašto”.

Dokazi za i protiv

Sindrom kao posebna, jedinstvena bolest

• U prilog: opisani slučajevi dele karakteristične nihilističke zablude o telu ili postojanju.
• U prilog: pojam olakšava lekarima da prepoznaju neobičnu kliničku sliku.
• Protiv: objavljeni slučajevi uključuju različite dijagnoze, uzroke i tok.
• Protiv: ne postoji jedinstveni dijagnostički test ni potvrđen mehanizam.

Klinički fenomen koji prati druga stanja

• U prilog: veliki deo literature opisuje simptome zajedno s depresijom ili neurološkim oboljenjem.
• U prilog: serije slučajeva pokazuju različite oblike i ishode.
• Protiv: retkost i selekcija objavljenih slučajeva otežavaju poređenja.
• Protiv: isti opisni naziv može obuhvatiti više različitih mehanizama.