Hipnoza, od Mesmera do snimanja mozga

Godine 1784. Benjamin Franklin i Antoine Lavoisier vezali su ljudima oči i pustili ih da grle "magnetizirana" stabla. Pokus je trebao provjeriti nevidljivi fluid bečkog liječnika, a otkrio je koliko jaka može biti obična uvjerenost.

Ukratko

  • Hipnoza je postupak u kojem osoba usmjerava pažnju na upute hipnotizera i postaje sklonija prihvaćanju sugestija, primjerice da joj je ruka teška ili da ne osjeća bol.
  • Počela je s Franzom Antonom Mesmerom i njegovim "životinjskim magnetizmom"; francuska kraljevska komisija 1784. zaključila je da učinci dolaze iz mašte, a ne iz fluida.
  • Naziv je 1843. uveo škotski kirurg James Braid, a u 19. stoljeću o njoj su se sporili Jean-Martin Charcot i Hippolyte Bernheim.
  • Snimanja mozga pokazuju da sugestija pod hipnozom mijenja rad određenih područja; i dalje se raspravlja je li hipnoza posebno stanje svijesti ili pojačana obična pažnja i očekivanje.

U Parizu krajem 18. stoljeća najtraženije mjesto u gradu bila je dvorana bečkog liječnika Franza Antona Mesmera. Pacijenti su sjedili oko velike drvene kace pune vode, željezne strugotine i staklenih boca, držali se za metalne šipke koje su iz nje virile i povezivali se užetom. Uz glazbu staklene harmonike Mesmer je prolazio među njima i pokretima ruku "usmjeravao" nevidljivi fluid. Neki su se počeli tresti, plakati ili padati u grčeve, nakon čega su tvrdili da im je bolje.

Nevidljivi fluid bečkog liječnika

Mesmer je 1766. u Beču obranio disertaciju o utjecaju planeta na ljudsko tijelo. Nekoliko godina kasnije počeo je liječiti magnetima, a zatim zaključio da magneti nisu ni potrebni: snaga je, tvrdio je, u njemu samom, u fluidu koji prožima sva živa bića. Nazvao ga je životinjskim magnetizmom. Nakon neuspjeha s liječenjem slijepe pijanistice Marije Terezije von Paradis napustio je Beč i 1778. stigao u Pariz, gdje je stekao bogate pristaše i mnogo protivnika među liječnicima.

Pokusi u Franklinovu vrtu

Godine 1784. kralj Luj XVI. imenovao je dvije komisije da ispitaju magnetizam. U jednoj su bili američki izaslanik Benjamin Franklin, kemičar Antoine Lavoisier, astronom Jean Sylvain Bailly i liječnik Joseph-Ignace Guillotin. Pokuse su izveli i u Franklinovoj kući u Passyju. Ispitanicima su vezali oči i govorili im da ih magnetiziraju kad to nisu činili, i obrnuto. Reakcije su se javljale kad su ljudi vjerovali da su magnetizirani, a izostajale kad nisu znali. Mladić kojem su rekli da je jedno stablo u vrtu magnetizirano pao je u nesvijest kraj pogrešnog stabla.

Komisija je zaključila da fluid ne postoji i da su učinci posljedica mašte, oponašanja i dodira. Povjesničari medicine danas taj izvještaj navode kao jedan od prvih pokusa sa slijepom kontrolom i lažnim postupkom, preteču današnjih istraživanja placeba.

Od magnetskog sna do hipnoze

Iste godine markiz de Puységur opisao je da je jedan od njegovih seljaka, Victor Race, pod magnetiziranjem utonuo u mirno stanje nalik mjesečarenju, u kojem je razgovarao i izvršavao upute. Takvo "umjetno mjesečarenje" postalo je središte zanimanja magnetizera u 19. stoljeću.

Škotski kirurg James Braid 1841. u Manchesteru gledao je nastup putujućeg magnetizera i uvjerio se da je pojava stvarna, ali da nema veze s fluidom. Smatrao je da je presudno dugotrajno usmjeravanje pogleda i pažnje. U knjizi Neurypnology iz 1843. uveo je naziv prema grčkom bogu sna Hipnosu. Kasnije je i sam uvidio da hipnoza nije san, ali ime je ostalo.

Pariz protiv Nancyja

U 1880-ima neurolog Jean-Martin Charcot u bolnici Salpêtrière u Parizu prikazivao je hipnozu na pacijenticama s dijagnozom histerije i smatrao je znakom bolesnog živčanog sustava. Liječnik Hippolyte Bernheim iz Nancyja tvrdio je suprotno: hipnoza je pojačana sugestibilnost koju ima većina zdravih ljudi. Bernheimova strana uglavnom je prevladala. Mladi Sigmund Freud učio je kod obojice, no psihoanalizu je razvio napustivši hipnozu.

Mjerenje u laboratoriju

U 20. stoljeću hipnoza je postala predmet pokusa. Psiholog Clark L. Hull objavio je 1933. knjigu o hipnozi i sugestibilnosti, a Ernest Hilgard i André Weitzenhoffer na Stanfordu 1959. napravili su ljestvice kojima se mjeri koliko je tko podložan hipnozi. Pokazalo se da ljudi trajno i bitno odstupaju jedni od drugih: manjina jedva reagira, većina umjereno, a mala skupina vrlo snažno.

Snimanja mozga pokazala su da sugestija ima mjerljiv učinak. Pierre Rainville i suradnici 1997. hipnotičkom su sugestijom mijenjali koliko ispitanicima bol u ruci uronjenoj u vruću vodu smeta, a ne koliko je jaka. Promjena se vidjela u prednjem cingularnom korteksu, a ne u području koje bilježi sam osjet. Amir Raz i suradnici 2002. dali su vrlo podložnim ispitanicima sugestiju da su napisane riječi besmisleni znakovi. Stroopov učinak, zastoj koji nastaje kad je riječ "crveno" napisana zelenom bojom, kod njih se tada gotovo izgubio, iako se inače smatra vrlo postojanim.

Stanje ili uloga

Raspravu i danas dijele dvije škole. Jedna smatra da je hipnoza posebno stanje svijesti s drukčijim radom mozga. Druga, socijalno-kognitivna, koju su razvili Theodore Sarbin, Nicholas Spanos i Irving Kirsch, tvrdi da se iste pojave mogu objasniti očekivanjima, motivacijom i usmjerenom pažnjom, bez posebnog stanja. Stručno društvo američkih psihologa za hipnozu 2014. opisalo ju je kao stanje usmjerene pažnje i smanjene svijesti o okolini, uz pojačanu sposobnost odgovaranja na sugestije, ne presuđujući između dviju škola.

Istraživanja pamćenja pokazala su da "vraćanje sjećanja" pod hipnozom povećava samouvjerenost, ali ne i točnost, te da se pod hipnozom lako stvore uvjerljiva lažna sjećanja. Zato mnogi sudovi iskaze dobivene pod hipnozom ne primaju ili ih primaju uz ograničenja.

Kronologija

  1. 1766.: Franz Anton Mesmer u Beču brani disertaciju o utjecaju planeta na tijelo.
  2. 1778.: Mesmer dolazi u Pariz.
  3. 1784.: Kraljevske komisije, s Franklinom i Lavoisierom, zaključuju da životinjski magnetizam ne postoji.
  4. 1784.: Markiz de Puységur opisuje "umjetno mjesečarenje".
  5. 1843.: James Braid u knjizi Neurypnology uvodi naziv hipnoza.
  6. 1880-e: Spor Charcotove pariške i Bernheimove škole iz Nancyja.
  7. 1959.: Stanfordske ljestvice podložnosti hipnozi.
  8. 1997.: Pokus pokazuje da hipnotička sugestija mijenja rad prednjeg cingularnog korteksa.
  9. 2014.: Nova stručna definicija hipnoze američkih psihologa.

Ključne osobe

  • Franz Anton Mesmer: Liječnik koji je zastupao životinjski magnetizam.
  • Benjamin Franklin: Član kraljevske komisije koja je 1784. ispitala magnetizam.
  • Antoine Lavoisier: Kemičar, član iste komisije.
  • James Braid: Kirurg koji je uveo naziv hipnoza.
  • Jean-Martin Charcot: Neurolog koji je hipnozu povezivao s histerijom.
  • Hippolyte Bernheim: Liječnik koji je hipnozu objašnjavao sugestijom.
  • Ernest Hilgard: Psiholog koji je razvio ljestvice podložnosti hipnozi.

Što se zna

  1. Komisija iz 1784. pokusima s vezanim očima utvrdila je da se učinci javljaju kad ljudi vjeruju da su magnetizirani, a ne kad su doista izloženi postupku.
  2. Naziv hipnoza uveo je James Braid 1843.
  3. Ljudi se trajno razlikuju po tome koliko reagiraju na hipnozu, što se mjeri standardnim ljestvicama.
  4. Hipnotička sugestija mijenja rad određenih područja mozga, primjerice prednjeg cingularnog korteksa pri doživljaju boli.
  5. Hipnoza povećava samouvjerenost u sjećanja, ali ne i njihovu točnost.

Otvorena pitanja

  • Je li hipnoza posebno stanje svijesti ili poseban način korištenja obične pažnje i očekivanja?
  • Zašto su neki ljudi vrlo podložni hipnozi, a drugi gotovo nimalo?
  • Što se točno u mozgu događa kad osoba pokret doživi kao da se događa sam od sebe?

Teorije

  • Posebno stanje svijesti s drukčijim radom mozga
  • Usmjerena pažnja, očekivanja i uloga, bez posebnog stanja
  • Spoj obaju: urođena sposobnost koju očekivanja i okolnosti pojačavaju

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Darnton, R. (1968). Mesmerism and the End of the Enlightenment in France. Harvard University Press.
  • Ellenberger, H. F. (1970). The Discovery of the Unconscious. Basic Books.
  • Braid, J. (1843). Neurypnology, or the Rationale of Nervous Sleep. John Churchill, London.

Izvori