Fantomski ud

Ambroise Paré bio je brijač-kirurg koji je izučio zanat u pariškoj bolnici Hôtel-Dieu, a zatim desetljećima liječio vojnike u ratovima francuskih kraljeva. Amputirao je bezbroj udova i pritom primijetio nešto što ga je zbunilo. Ranjenici su se, dugo nakon što im je ud odsječen, žalili na bol baš u tom udu, u ruci ili nozi koje više nije bilo. Paré je o tome pisao u svojim kirurškim djelima, u kojima je opisao i umjetne ruke i noge koje je dao izraditi za svoje bolesnike, sa zglobovima i oprugama.

Pojava je zaokupila i filozofe. René Descartes u 17. stoljeću naveo ju je kao dokaz da nas osjetila mogu prevariti: ako osjećamo bol u ruci koje nema, ne možemo biti sigurni ni da je bol u ruci koju imamo doista u njoj. Stoljećima su liječnici opisivali takve slučajeve, ali su ih rijetko ozbiljno istraživali. Mnogi su bolesnici šutjeli, bojeći se da će ih smatrati poremećenima.

Tisuće amputiranih vojnika

Sve se promijenilo s Američkim građanskim ratom (1861.–1865.), nakon kojeg je u Sjedinjenim Državama živjelo mnoštvo vojnika bez ruke ili noge. Liječnik Silas Weir Mitchell, koji je u Philadelphiji liječio ranjenike s ozljedama živaca, sustavno je bilježio što mu govore. Gotovo svi amputirani osjećali su izgubljeni ud, neki stalno, neki povremeno. Mitchell je toj pojavi dao ime fantomski ud, a opisao ju je i u svojoj knjizi o ozljedama živaca iz 1872.

Danas se zna da većina ljudi nakon amputacije neko vrijeme ili trajno osjeća izgubljeni ud. Osjećaju ga kao da ima položaj, težinu i toplinu, a u njemu se mogu javiti svrbež, trnci ili bol. Fantomska bol može biti blaga, ali i teška i dugotrajna, i znatno narušiti život.

Lice u nepostojećoj ruci

U mozgu svaki dio tijela ima svoje područje u kori velikog mozga koja prima osjete, raspoređeno poput zemljovida tijela. Na tom zemljovidu područje šake nalazi se tik uz područje lica. Godine 1992. Vilayanur S. Ramachandran, neuroznanstvenik sa Sveučilišta Kalifornije u San Diegu, opisao je mladića koji je izgubio ruku. Kad bi ga pamučnim štapićem dodirnuo po obrazu, mladić je osjećao dodir i na obrazu i na određenom prstu fantomske šake. Na licu se mogao iscrtati cijeli zemljovid izgubljene šake.

Ramachandran je zaključio da su područja mozga koja su prije primala osjete iz šake, nakon što je šaka nestala, počela primati signale od susjednog lica. Tri godine kasnije njemačka skupina koju je vodila psihologinja Herta Flor snimila je mozak amputiranih osoba i pokazala da je to preustrojavanje to veće što je fantomska bol jača. Činilo se da je pronađen uzrok: mozak koji se pogrešno preustroji proizvodi bol.

Kutija sa zrcalom

Ako mozak stvara fantomsku bol, možda ga se može i prevariti. Ramachandran je 1996. opisao jednostavnu napravu: kartonsku kutiju u koju je okomito postavljeno zrcalo. Bolesnik stavi zdravu ruku s jedne strane zrcala i gleda njezin odraz, koji se nalazi točno na mjestu gdje osjeća fantomsku ruku. Kad pomiče zdravu ruku, vidi kao da se pomiče izgubljena.

Ramachandran je kutiju isprobao na deset bolesnika. Šestero ih je, gledajući odraz, osjetilo da se fantomska ruka pomiče. Petero je imalo bolne grčeve u fantomskoj šaci, kao da je stisnuta u šaku s noktima zarivenim u dlan, a kod četvero od njih grčevi su popustili kad su uz pomoć zrcala "otvorili" šaku. Kod jednog bolesnika fantomska je ruka nakon višetjednog vježbanja gotovo potpuno nestala.

Postupak je postao poznat kao zrcalna terapija. Godine 2007. liječnici vojne bolnice Walter Reed u Washingtonu objavili su malo nasumično istraživanje na vojnicima kojima su amputirane noge: oni koji su vježbali sa zrcalom imali su manje boli od onih koji su vježbali s prekrivenim zrcalom ili samo zamišljali pokrete. Istraživanja su otada brojna, ali uglavnom mala, pa se o tome koliko zrcalna terapija pomaže i kome još raspravlja.

Slika se ponovno mijenja

Godine 2013. skupina sa Sveučilišta u Oxfordu, s neuroznanstvenicom Tamar R. Makin kao prvom autoricom, dovela je u pitanje objašnjenje koje se činilo riješenim. Kod amputiranih osoba s jakom fantomskom boli područje mozga za šaku nije bilo preplavljeno drugim dijelovima tijela, nego je, naprotiv, bilo neobično dobro očuvano. Autori su predložili da nije preustrojavanje uzrok boli, nego da dugotrajni doživljaj boli održava staru sliku šake u mozgu. Drugi istraživači naglašavaju ulogu živaca na mjestu amputacije i živčanih čvorova uz kralježničnu moždinu.

Pregledni rad iz 2018. zaključuje da je uzrok fantomske boli i dalje nepoznat i da se istraživači ne slažu nastaje li ona prije svega u mozgu ili u živcima izvan njega. Fantomski ud tako je pet stoljeća nakon Paréa i dalje jedan od najboljih prozora u to kako mozak stvara osjećaj vlastitog tijela.