Kriptomnezija, sjećanje koje se predstavlja kao nova ideja

Jedanaestogodišnja Helen Keller napisala je bajku za ravnatelja svoje škole, a nekoliko mjeseci kasnije ispitivalo ju je vijeće od osam ljudi jer je bajka gotovo jednaka priči koju nije pamtila da je ikad čula.

Ukratko

  • Kriptomnezija je skriveno sjećanje: čovjek se prisjeti nečega što je već negdje pročitao ili čuo, ali to doživi kao vlastitu, novu misao.
  • Najpoznatiji rani slučaj je bajka "Kralj Mraz" koju je Helen Keller napisala 1891., a koja je gotovo jednaka priči Margaret Canby koju su joj prije toga pročitali.
  • Naziv je uveo ženevski psiholog Théodore Flournoy, a pojavu je opisao i Carl Gustav Jung na primjeru Friedricha Nietzschea.
  • Laboratorijski pokusi od 1989. pokazuju da ljudi u nekoliko posto slučajeva tuđu zamisao ponove kao svoju, ponajviše kad zaborave izvor, a ne sam sadržaj.

U studenome 1891. Helen Keller, gluhoslijepa djevojčica od jedanaest godina, napisala je bajku o kralju Mrazu i njegovim vilama koje bojaju jesensko lišće. Poslala ju je kao rođendanski dar Michaelu Anagnosu, ravnatelju Perkinsova instituta za slijepe u Bostonu, koji je u njoj vidio dokaz što sve dijete može postići kad ga se nauči jeziku. Anagnos je bajku objavio pod naslovom "Kralj Mraz" u školskom glasilu The Mentor u siječnju 1892.

Bajka koja je već postojala

Ubrzo nakon objave čitatelji su uočili da je bajka gotovo rečenicu po rečenicu jednaka priči "Vile Mraza" Margaret Canby iz zbirke Birdie and His Fairy Friends, objavljene prije nego što se Helen rodila. Novine za gluhe i slijepe objavile su obje priče jednu uz drugu. Anne Sullivan, Helenina učiteljica, nije znala za Canbynu knjigu. Uz pomoć Alexandra Grahama Bella istražila je stvar i otkrila da je Sophia Hopkins imala tu knjigu u ljeto 1888., kad su Helen i Anne boravile kod nje u Brewsteru na Cape Codu. Dok je Sullivan bila na odmoru, Hopkins je djevojčicu zabavljala čitajući joj iz raznih knjiga prstnom abecedom, slovo po slovo u dlan.

Helen se tog čitanja nije sjećala. U autobiografiji iz 1903. napisala je da su joj priče tada malo značile, ali da je jezik ostao utisnut u pamćenje, iako to nitko nije znao, a ona najmanje. Kad joj se priča godinama kasnije vratila, nije ni posumnjala da je tuđa.

Saslušanje u Perkinsovu institutu

Jedna je učiteljica Anagnosu prenijela da je iz Helenina odgovora zaključila kako se djevojčica ipak sjeća Canbyne priče. Anagnos je posumnjao da su ga Helen i Anne Sullivan namjerno prevarile. Djevojčicu je ispitalo vijeće od osam ljudi, četiri slijepa i četiri koji vide, dok je učiteljica morala izaći iz sobe. Prema Anagnosovu kasnijem pismu, četvero je smatralo da je Helen znala za priču, četvero nije, a on je glasovao njoj u korist. Izvori se razilaze o tom glasu. Prijateljstvo s Anagnosom se prekinulo, a Helen i njezina učiteljica u lipnju 1892. vratile su se u Alabamu.

U autobiografiji je opisala da ju je otada dugo mučio strah da ono što piše nije njezino, pa je i pisma majci po nekoliko puta provjeravala da ih nije negdje pročitala. Uz nju su stali Alexander Graham Bell i Mark Twain, koji joj je u pismu iz ožujka 1903. napisao da je cijela stvar bila besmislena jer svi pisci, svjesno ili ne, uzimaju od drugih. Margaret Canby joj je ljubazno poručila da će jednoga dana napisati veliku priču iz vlastite glave.

Medij iz Ženeve i Nietzscheov brod

Riječ kriptomnezija, od grčkog kryptos (skriven) i mneme (sjećanje), uveo je ženevski profesor psihologije Théodore Flournoy. Godinama je proučavao medij Hélène Smith, koja je u transu govorila kao indijska princeza iz 15. stoljeća i opisivala život na Marsu, s vlastitim "marsovskim" pismom. U knjizi Od Indije do planeta Marsa (1900.) Flournoy je pokazao da se mnogi detalji njezinih vizija mogu pronaći u knjigama koje je čitala kao dijete i koje je zaboravila.

Carl Gustav Jung pisao je o kriptomneziji u doktorskoj disertaciji 1902. i u posebnom članku 1905. Kao primjer naveo je odlomak iz Nietzscheova djela Tako je govorio Zaratustra o mornarima koji na vulkanskom otoku vide čovjeka kako se spušta u krater. Gotovo isti prizor postoji u knjizi Justinusa Kernera iz 1830-ih. Jung je pisao Nietzscheovoj sestri, koja mu je potvrdila da je brat Kernera čitao kao dječak.

Pred sudom

Pojava je stigla i u sudnicu. Pjesma Georgea Harrisona "My Sweet Lord" iz 1970. nalikovala je pjesmi "He's So Fine" skupine The Chiffons iz 1963. Sudac Richard Owen na saveznom sudu u New Yorku 1976. zaključio je da Harrison nije svjesno prepisivao, ali da je melodiju podsvjesno zapamtio i ponovio, te je to ipak proglasio povredom autorskog prava. Presuda se i danas navodi kao primjer kriptomnezije u glazbi.

Pokusi u laboratoriju

Psiholozi Alan S. Brown i Dana R. Murphy objavili su 1989. prvi sustavni pokus. Sudionici su u skupinama naizmjence nabrajali primjere iz neke kategorije, primjerice ptice. Kasnije su trebali smisliti nove primjere i prisjetiti se koje su sami rekli. U nekoliko posto odgovora ponovili su tuđi primjer kao novi ili tuđi primjer pripisali sebi. Slične rezultate dali su pokusi sa slagalicama riječi i sa skupnim smišljanjem ideja.

Istraživači to objašnjavaju pogreškom u praćenju izvora. Pamćenje dobro čuva sadržaj, ali slabije bilježi odakle je on došao. Kad se misao kasnije vrati bez oznake "ovo sam čuo", doživi se kao vlastita. Takve su pogreške češće kad je pažnja podijeljena, kad je prošlo više vremena i kad je izvorna zamisao bila slična onome što bi osoba ionako mogla smisliti.

Kronologija

  1. 1888.: Helen Keller u Brewsteru upoznaje priče Margaret Canby, koje joj čitaju prstnom abecedom.
  2. studeni 1891.: Helen piše bajku i šalje je Michaelu Anagnosu za rođendan.
  3. siječanj 1892.: Bajka "Kralj Mraz" objavljena je u glasilu The Mentor; uskoro se otkriva sličnost s Canbynom pričom.
  4. 1892.: Vijeće od osam ljudi u Perkinsovu institutu ispituje Helen; u lipnju ona i Anne Sullivan odlaze u Alabamu.
  5. 1900.: Théodore Flournoy objavljuje knjigu o mediju Hélène Smith i opisuje kriptomneziju.
  6. 1905.: Carl Gustav Jung objavljuje članak o kriptomneziji s primjerom Nietzschea i Kernera.
  7. 1976.: Savezni sud u New Yorku zaključuje da je George Harrison podsvjesno preuzeo melodiju.
  8. 1989.: Alan S. Brown i Dana R. Murphy objavljuju prvi laboratorijski pokus o kriptomneziji.

Ključne osobe

  • Helen Keller: Gluhoslijepa spisateljica čija je dječja bajka postala najpoznatiji rani slučaj kriptomnezije.
  • Anne Sullivan: Učiteljica Helen Keller, koja nije znala za Canbynu knjigu.
  • Michael Anagnos: Ravnatelj Perkinsova instituta koji je objavio bajku i sazvao ispitivanje.
  • Margaret Canby: Autorica priče "Vile Mraza".
  • Théodore Flournoy: Ženevski psiholog koji je uveo pojam kriptomnezija.
  • Carl Gustav Jung: Švicarski psihijatar koji je pojavu opisao na primjeru Nietzschea.
  • George Harrison: Glazbenik za kojeg je sud utvrdio da je melodiju preuzeo podsvjesno.

Što se zna

  1. Bajka Helen Keller iz 1891. gotovo je jednaka priči "Vile Mraza" Margaret Canby, koju su joj prije toga pročitali.
  2. Perkinsov institut 1892. ispitivao je Helen pred vijećem od osam ljudi; izvori se razlikuju u opisu Anagnosova glasa.
  3. Pojam kriptomnezija uveo je Théodore Flournoy, a Carl Gustav Jung opisao ju je 1902. i 1905.
  4. Savezni sud u New Yorku 1976. zaključio je da je Harrison melodiju preuzeo podsvjesno i da je to ipak povreda autorskog prava.
  5. U pokusima ljudi u nekoliko posto slučajeva ponove tuđu zamisao kao svoju, osobito kad zaborave izvor.

Otvorena pitanja

  • Zašto neki ljudi mogu doslovno ponoviti dulji tekst, a ne sjećaju se da su ga ikad čuli?
  • Koliko je kriptomnezija česta izvan laboratorija, u književnosti, glazbi i znanosti?
  • Gdje je granica između nesvjesnog posuđivanja i nadahnuća koje se oslanja na tuđe djelo?

Teorije

  • Pamćenje sačuva sadržaj, a izgubi podatak o izvoru
  • U dijelu slučajeva riječ je o svjesnom preuzimanju koje se naknadno pripiše zaboravu
  • Sadržaj dolazi iz nadnaravnog izvora ili prošlih života, kako tumače neki spiritisti

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori