Divovski kosturi i Smithsonian

Američke novine 19. stoljeća stotinama su puta javljale da je u nekom indijanskom humku iskopan kostur visok tri, četiri ili pet metara. Gotovo uvijek dodavale su i da su kosti poslane u Smithsonian, a ondje ih, kažu zagovornici, nitko nikad nije vidio.

Ukratko

  • U 19. stoljeću američke novine objavile su stotine vijesti o kosturima "divova" iskopanima u zemljanim humcima, visokima od dva do šest metara, a često su navodile da su kosti poslane u Smithsonian.
  • Smithsonianov Ured za etnologiju sustavno je istraživao humke od početka 1880-ih, a izvješće Cyrusa Thomasa iz 1894. pokazalo je da su ih podigli preci američkih Indijanaca; u njemu se spominju tek dva kostura procijenjena na nešto više od dva metra.
  • Antropolog Aleš Hrdlička iz Smithsoniana 1934. javno je odbacio postojanje rase divova, a od tada se širi tvrdnja da muzej skriva ili je uništio njihove kosti.
  • Priča da je Smithsonian "priznao uništenje tisuća divovskih kostura" potječe iz 2014., sa satirične stranice; muzej ju je nijekao, a provjeravači činjenica pokazali su da je izmišljena.

Od Ohija do Mississippija prostiru se tisuće zemljanih humaka: grobni humci, nasipi u obliku životinja, golemi stepenasti brežuljci na kojima su stajali hramovi. Gradili su ih tijekom gotovo tri tisuće godina narodi koje arheolozi danas zovu kulturama Adena, Hopewell i Mississippi, preci današnjih američkih Indijanaca. Europski doseljenici koji su ih zatekli na svojoj novoj zemlji dugo nisu htjeli vjerovati da su ih podigli ljudi koje su potiskivali na zapad.

Izgubljena rasa graditelja humaka

U prvoj polovici 19. stoljeća u Americi se raširila priča o izgubljenoj rasi graditelja humaka. Prema njoj, humke je podigao stariji, napredniji narod, prema nekima bijelci, Izraelci ili Vikinzi, kojega su Indijanci potom istrijebili. Pisac Josiah Priest objavio je 1833. knjigu American Antiquities, u kojoj je tu rasu povezao s biblijskim pričama, a s vremenom su je mnogi zamišljali i kao rasu divova. Povjesničari upozoravaju da je ta priča imala i političku ulogu: prikazivala je Indijance kao osvajače, a ne kao starosjedioce, i tako olakšavala opravdanje oduzimanja njihove zemlje.

Tisak je pritom imao veliku ulogu. Jeftine novine trebale su uzbudljive vijesti, pa su kosturi divova postali omiljena tema. New York Times pisao je 1886. da su kod Cartersvillea u Georgiji iz humka izašle kosti ljudi visokih četiri metra, a 1897. da je u Wisconsinu iskopan kostur viši od 2,7 metara. Neke su priče bile izmišljene od početka do kraja: novine iz St. Louisa 1885. opisale su podzemni grad ispod Moberlyja u Missouriju u kojem je kostur tri puta veći od čovjeka sjedio pognut nad fontanom. Druge su vijesti dolazile od tragača koji su kosti mamuta i mastodonta smatrali ljudskima. U Tennesseeju je sredinom 19. stoljeća "div" visok i do šest metara obilazio države kao izložba, dok liječnik u New Orleansu nije utvrdio da je riječ o kostima mladog mastodonta.

Što je Smithsonian iskopao

Početkom 1880-ih Smithsonianov Ured za etnologiju dobio je od Kongresa novac za istraživanje humaka, a posao je vodio entomolog i etnolog Cyrus Thomas. Thomas sam gotovo nije kopao: njegovi terenski suradnici istražili su stotine humaka i slali mu bilješke, a on ih je slagao u izvješće. U Zapadnoj Virginiji, u dolini rijeke Kanawhe, pukovnik Philetus Norris 1883. i 1884. otvorio je humak Criel, grobni humak kulture Adena visok desetak metara. U podnožju je ležalo jedanaest kostura, deset položenih poput žbica oko jednoga u sredini. Pomoćnik A. R. Sines izmjerio je središnji, loše očuvan kostur: od glave do pete 2,05 metra. U kasnijem opisu humka za američki registar povijesnih mjesta dodano je da je ta duljina možda i pretjerana, jer zemlja koja pritišće grob razvlači kosti.

Thomasovo izvješće, objavljeno 1894. na više od sedamsto stranica, pokazalo je da su humke podigli preci Indijanaca i da nikakva izgubljena rasa nije potrebna da bi se objasnili. U njemu se na dva mjesta spominju kosturi procijenjeni na nešto više od dva metra, opisani upravo kao iznimke. Divova od tri metra i više u izvješću nema.

Hrdlička i nestale kosti

Vijesti o divovima nisu prestale. Novinari su često pisali da su kosti otpremljene u Smithsonian, jer je ime muzeja davalo priči vjerodostojnost, a Ured za etnologiju doista je molio tragače da mu šalju ljudske ostatke iz humaka. Do 1990., kad je zakon o zaštiti indijanskih grobova i vraćanju posmrtnih ostataka (NAGPRA) to promijenio, Smithsonian je prikupio više od 18 000 takvih kostura.

U ožujku 1934. kustos za antropologiju Aleš Hrdlička izjavio je da rasa ljudi visokih dva do dva i pol metra nikad nije postojala. Vijesti o divovima, rekao je, stižu dva-tri puta mjesečno, a nastaju kad nestručnjaci iz duljine bedrene kosti pogrešno procijene visinu čovjeka. Takvi su odgovori zagovornicima divova postali dokaz da muzej nešto skriva: ako su kosti stigle u Smithsonian, a Smithsonian ih ne pokazuje, onda ih je morao sakriti ili uništiti.

Satira koja je postala vijest

U prosincu 2014. stranica World News Daily Report objavila je članak prema kojem je Vrhovni sud SAD-a natjerao Smithsonian da objavi tajne dokumente o uništenju desetaka tisuća divovskih kostura početkom 20. stoljeća. Stranica u svojim uvjetima navodi da su njezini članci izmišljeni, ali priča se proširila društvenim mrežama i otada se svakih nekoliko godina vraća, obično uz montiranu fotografiju arheologa pokraj golemog kostura. Agencije Reuters i Associated Press te portal Lead Stories utvrdili su da takva presuda ne postoji, a glasnogovornica Smithsoniana Linda St. Thomas nazvala je tvrdnju lažnom.

Zagovornici odgovaraju da satirični članak ne briše stotine starijih novinskih vijesti, od kojih su mnoge navodile imena svjedoka, mjesta i mjere. Knjige poput Giants on Record Jima Vieire i Hugha Newmana iz 2015. skupljaju takve izvještaje i tvrde da je njihov broj prevelik da bi svi bili pogreške ili šale.

Kronologija

  1. 1833.: Josiah Priest objavljuje American Antiquities, knjigu o izgubljenoj rasi graditelja humaka.
  2. Početak 1880-ih: Smithsonianov Ured za etnologiju počinje sustavno istraživati humke pod vodstvom Cyrusa Thomasa.
  3. 1883.–1884.: Iskopavanje humka Criel; središnji kostur izmjeren je na 2,05 metra.
  4. 1885.: Novine iz St. Louisa objavljuju izmišljenu priču o podzemnom gradu i divu ispod Moberlyja.
  5. 1886.: New York Times piše o divovskim kostima iz humka kod Cartersvillea u Georgiji.
  6. 1894.: Objavljeno je Thomasovo izvješće o istraživanju humaka.
  7. 1897.: New York Times javlja o kosturu višem od 2,7 metara iz humka u Wisconsinu.
  8. Ožujak 1934.: Aleš Hrdlička javno odbacuje postojanje rase divova.
  9. 1990.: Zakonom NAGPRA uređuje se vraćanje indijanskih posmrtnih ostataka.
  10. Prosinac 2014.: Satirična stranica objavljuje priču da je Smithsonian uništio tisuće divovskih kostura.

Ključne osobe

  • Cyrus Thomas: Etnolog koji je vodio Smithsonianovo istraživanje humaka i 1894. objavio izvješće o njemu.
  • Philetus Norris: Pukovnik koji je 1883.–1884. vodio iskopavanje humaka u dolini Kanawhe.
  • Aleš Hrdlička: Kustos za antropologiju u Smithsonianu koji je 1934. odbacio postojanje rase divova.
  • Josiah Priest: Pisac knjige American Antiquities iz 1833. o izgubljenoj rasi graditelja humaka.
  • Jason Colavito: Američki pisac koji je u knjizi iz 2020. opisao nastanak mita o graditeljima humaka.

Što se zna

  1. Američke novine 19. i ranog 20. stoljeća objavile su stotine vijesti o divovskim kosturima iz humaka.
  2. Thomasovo izvješće iz 1894. pripisalo je humke precima američkih Indijanaca i spominje samo dva kostura procijenjena na nešto više od dva metra.
  3. Središnji kostur iz humka Criel izmjeren je 1880-ih na 2,05 metra.
  4. Aleš Hrdlička 1934. odbacio je postojanje rase divova i pogrešne procjene pripisao nestručnom mjerenju bedrene kosti.
  5. Priča iz 2014. o uništenju tisuća divovskih kostura potječe sa satirične stranice; presuda koju spominje ne postoji.

Što tvrde zagovornici

  • Stotine neovisnih novinskih vijesti iz različitih krajeva teško je objasniti samo pogreškama i šalama.
  • Mnoge vijesti navode svjedoke, liječnike i točne mjere kostura.
  • Kosti su prema tim vijestima slane u Smithsonian, a muzej ih nikad nije javno pokazao.
  • I Thomasovo izvješće bilježi kosture iznimno visokih ljudi, što pokazuje da neobični nalazi postoje.

Što kažu kritičari

  • Nijedan kostur viši od dva i pol metra nikad nije izmjeren i sačuvan u nekoj znanstvenoj zbirci.
  • Velik dio "divova" pokazao se kao kosti mamuta i mastodonta ili kao novinska izmišljotina.
  • Visina se iz pojedinih kostiju lako precijeni, a zemlja u grobu može razvući kostur.
  • Priča o uništenju kostura nastala je na satiričnoj stranici koja sama navodi da su joj članci izmišljeni.

Otvorena pitanja

  • Što se dogodilo s kostima o kojima su pisale novine 19. stoljeća, a koje nikad nisu stigle u muzejske zbirke?
  • Koliko je novinskih vijesti o divovima nastalo iz stvarnih nalaza, a koliko je izmišljeno?

Teorije

  • Rasa divova postojala je, a Smithsonian je skrio ili uništio njihove kosti
  • Divovi su nastali iz pogrešnih procjena, životinjskih kostiju i izmišljenih novinskih vijesti
  • Neki su kosturi pripadali iznimno visokim ljudima, ali ne posebnoj rasi divova

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Colavito, J. (2020). The Mound Builder Myth: Fake History and the Hunt for a "Lost White Race". University of Oklahoma Press.
  • Vieira, J. i Newman, H. (2015). Giants on Record. Avalon Rising Publications.

Izvori