Špilja Lovelock i priče o crvenokosim divovima

Godine 1911. dvojica rudara kopala su šišmišji izmet u jednoj špilji u Nevadi i pod njim naišla na tisuće predmeta i ljudske ostatke. Uskoro se proširila priča da su ondje pokopani crvenokosi divovi, a najstariji zapis predaje Pajuta o toj špilji o divovima ne govori ni riječi.

Ukratko

Špilja Lovelock u Nevadi jedno je od najvažnijih arheoloških nalazišta Velikog bazena: ljudi su je koristili više od četiri tisuće godina, a u njoj je pronađeno više od deset tisuća predmeta, među njima i mamci za patke stari oko dvije tisuće godina.
Rudari koji su 1911. iz nje vadili šišmišji izmet za gnojivo uništili su velik dio nalazišta, a poslije se pričalo da su pronašli kosti divova crvene kose.
Sarah Winnemucca, kći poglavice sjevernih Pajuta, 1883. zapisala je predaju svojega naroda o neprijateljskom plemenu crvenkaste kose koje je skončalo u špilji kraj jezera Humboldt, ali ne spominje divove.
Arheolozi navode da su sve sačuvane kosti iz špilje normalne ljudske veličine i da kosa nakon smrti može postati crvenkasta, a zagovornici priče o divovima tvrde da su dokazi uništeni ili skriveni.

Špilja Lovelock dio je zemlje i povijesti sjevernih Pajuta, naroda koji i danas živi u Nevadi. Predaja o kojoj govori ovaj članak njihova je predaja, a ljudi čiji su ostaci pronađeni u špilji bili su stanovnici toga kraja. O njima se ovdje piše s poštovanjem, bez nagađanja koja nemaju temelja u nalazima.

Gnojivo iz špilje

Špilja leži u niskom brdu iznad nekadašnjih obala jezera Lahontan, sjeverno od močvara Humboldt Sink, dvadesetak kilometara južno od gradića Lovelocka. Duga je oko 45 metara. Na dnu su se tijekom tisućljeća nakupili debeli slojevi šišmišjeg izmeta, tražene sirovine za gnojivo.

Godine 1911. rudari David Pugh i James Hart počeli su izmet vaditi i prodavati. Iznijeli su oko 250 tona. Pod izmetom su nailazili na predmete i ljudske ostatke. Zadržavali su samo ono što im se činilo zanimljivim, a ostatak je završio na hrpi otpada, pa je velik dio nalazišta uništen prije nego što su arheolozi stigli.

Što su pronašli arheolozi

Antropolog Alfred Kroeber sa Sveučilišta u Kaliforniji poslao je 1912. u špilju Llewellyna Louda, koji je ondje pet mjeseci iskopavao i prikupio oko deset tisuća predmeta. Loud se vratio 1924. s arheologom Markom Raymondom Harringtonom iz njujorškog Muzeja američkih Indijanaca. U iskapanjima su im pomagali Pajuti iz toga kraja. Pronašli su skrovište s jedanaest mamaca za patke izrađenih od snopova trske tule, od kojih je osam bilo obojeno i ukrašeno perjem. Datiranje je poslije pokazalo da su stari oko dvije tisuće godina. Godine 1929. Loud i Harrington objavili su opsežno izvješće o nalazištu.

Kasnija istraživanja, osobito Roberta Heizera, i radiokarbonska datiranja pokazala su da su ljudi špilju koristili od oko 2600. pr. Kr., a najviše od oko 1000. pr. Kr. Analiza ostataka hrane pokazala je da su njezini korisnici živjeli uglavnom od močvare: jeli su pastrve, patke, liske i biljke poput rogoza.

Priča Sarah Winnemucce

Godine 1883. Sarah Winnemucca Hopkins, kći poglavice sjevernih Pajuta, objavila je knjigu Life Among the Piutes, jednu od prvih knjiga koje je napisala žena iz nekog domorodačkog naroda Sjeverne Amerike. U njoj zapisuje i predaju svojega naroda o malom plemenu koje je prije više stotina godina živjelo uz rijeku Humboldt i napadalo Pajute.

Prema predaji, to je pleme jelo ljude, pa su ga Pajuti nakon dugih borbi potisnuli do jezera Humboldt. Preživjeli su se sklonili u špilju blizu planina. Pajuti su ih pozivali da se predaju i žive "kao ljudi", a kad nije bilo odgovora, zatrpali su ulaz drvima i zapalili ih. Winnemucca dodaje da su, prema pričanju njezina naroda, pripadnici toga plemena imali crvenkastu kosu i da njezina obitelj čuva haljinu za žalovanje ukrašenu takvom kosom.

U njezinu zapisu nema divova. Pleme je opisano kao malo, a ne kao narod golemih ljudi. Riječ koju navodi, Say-do-carah, prema njezinim riječima znači "pobjednik" ili "neprijatelj" i odnosi se na ime koje su susjedi dali Pajutima. U kasnijim prepričavanjima ta je riječ, u obliku Si-Te-Cah, postala ime samih crvenokosih.

Kako su nastali divovi

Prema kasnijim pričama, rudari su 1911. naišli na mumiju visoku gotovo dva metra, a s vremenom su se u novinskim i popularnim tekstovima "divovi" povećavali na tri metra i više. Nijedna takva kost nije sačuvana ni izmjerena. Povjesničarka Adrienne Mayor, koja istražuje kako su ljudi tumačili velike kosti iz prošlosti, piše da su priču o divovima širili poduzetnici koji su postavljali izložbe za turiste, dok su kosturi iz špilje bili uobičajene veličine. Upozorava i da se boja kose nakon smrti mijenja: tamni pigment s vremenom se razgrađuje, pa vrlo tamna kosa u tlu može postati riđa. Stotinjak kilometara sjevernije česti su fosili mamuta, čije velike kosti neupućenom promatraču lako izgledaju kao kosti divova.

Zagovornici priče odgovaraju da je velik dio nalaza uništen prije dolaska arheologa, pa se ono što su rudari vidjeli više ne može ni potvrditi ni opovrgnuti. Između tih dviju strana ostaje predaja Pajuta, koja je starija od obiju i koja u zapisu Sarah Winnemucce govori o sukobu ljudi, a ne o divovima.

Kronologija

Oko 2600. pr. Kr.: Najstariji tragovi ljudi u špilji.
Oko 1000. pr. Kr.: Počinje najintenzivnije korištenje špilje.
1883.: Sarah Winnemucca Hopkins zapisuje predaju o plemenu crvenkaste kose i požaru u špilji.
1911.: David Pugh i James Hart vade oko 250 tona šišmišjeg izmeta i uništavaju velik dio nalazišta.
1912.: Llewellyn Loud pet mjeseci iskopava i prikuplja oko deset tisuća predmeta.
1924.: Loud i Mark Raymond Harrington, uz pomoć Pajuta, pronalaze jedanaest mamaca za patke.
1929.: Objavljeno je izvješće Louda i Harringtona o špilji.
1956.: Objavljena su nova radiokarbonska datiranja iz špilje.
24. svibnja 1984.: Špilja je upisana u američki nacionalni registar povijesnih mjesta.

Ključne osobe

Sarah Winnemucca Hopkins: Spisateljica iz naroda sjevernih Pajuta koja je 1883. zapisala predaju o plemenu iz špilje.
Llewellyn Loud: Arheolog koji je 1912. i 1924. iskopavao u špilji.
Mark Raymond Harrington: Arheolog, Loudov suradnik i suautor izvješća iz 1929.
Alfred Kroeber: Antropolog koji je 1912. poslao Louda u špilju.
Robert Heizer: Arheolog koji je kasnije istraživao špilju i njezine korisnike.
Adrienne Mayor: Američka povjesničarka antike koja istražuje kako su stari narodi tumačili fosile.

Što se zna

Špilja Lovelock korištena je od oko 2600. pr. Kr. do sredine 19. stoljeća, a u njoj je pronađeno više od deset tisuća predmeta.
Rudari su 1911. iznijeli oko 250 tona šišmišjeg izmeta i pritom uništili velik dio nalazišta.
Sarah Winnemucca 1883. zapisala je predaju o malom plemenu crvenkaste kose koje je skončalo u zapaljenoj špilji, bez spominjanja divova.
Nijedna kost "diva" iz špilje nije sačuvana ni izmjerena, a sačuvani ostaci normalne su ljudske veličine.
Boja kose može se nakon smrti promijeniti, pa tamna kosa u tlu može postati crvenkasta.

Što tvrde zagovornici

Rudari su 1911. izvijestili o mumiji visokoj gotovo dva metra, što je za to doba i taj kraj bilo neobično.
Predaja Pajuta govori o neprijateljskom narodu crvenkaste kose, a u špilji su pronađeni ostaci s crvenkastom kosom.
Velik dio kostiju i predmeta uništen je ili izgubljen prije dolaska arheologa, pa izostanak dokaza ne znači da ih nije bilo.
Priče o divovima poznate su u mnogim krajevima Sjeverne Amerike, što može upućivati na zajedničko sjećanje.

Što kažu kritičari

Sačuvane kosti iz špilje normalne su ljudske veličine, a mumija od dva metra poznata je samo iz kasnijih pričanja.
Tamni pigment kose s vremenom se razgrađuje, pa crvenkasta kosa iz groba ne znači da su ljudi bili riđi.
Najstariji zapis predaje, onaj Sarah Winnemucce, govori o malom plemenu, a ne o divovima.
Priču o divovima širile su izložbe za turiste, a velike kosti mamuta iz istog kraja lako se zamijene ljudskim.

Otvorena pitanja

Na koji se stvarni sukob odnosi predaja Pajuta i kada se dogodio?
Koliko je ljudskih ostataka iz špilje uništeno 1911. i što se s njima dogodilo?

Teorije

Predaja čuva sjećanje na stvarni sukob s ljudima obične veličine, a divovi su kasniji dodatak
Ostaci iz špilje pripadaju ljudima koji su špilju koristili tisućama godina, bez veze s predajom
U špilji su doista bili pokopani ljudi neobično velikog rasta, čiji su ostaci izgubljeni
Dio priče o ljudima crvenkaste kose temelji se na stvarnim nalazima, a dio je pretjeran

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Mayor, A. (2005). Fossil Legends of the First Americans. Princeton University Press.