Duhovi bojišta

Bojišta su posebna mjesta. Na malom prostoru, u nekoliko sati ili dana, poginulo je mnogo ljudi, često mladih i daleko od kuće, a mnogi su pokopani ondje gdje su pali. Ne čudi što su se oko takvih mjesta stvarale priče da mrtvi nisu otišli. Ovaj članak prati tri dobro zabilježena primjera i razlikuje što piše u izvorima od onoga što se poslije pripovijedalo. Prema poginulima se odnosi s poštovanjem: riječ je o stvarnim ljudima, a ne o likovima iz priče o strahu.

Rzanje konja na Maratonu

Godine 490. pr. Kr. na Maratonskom polju, sjeveroistočno od Atene, Atenjani i njihovi saveznici iz Plateje porazili su perzijsku vojsku koja se iskrcala na obalu. Poginuli Atenjani pokopani su na samom bojištu, pod zemljanim humkom koji se i danas uzdiže iznad polja.

Grčki putopisac Pauzanija, koji je Grčku obilazio u 2. stoljeću, opisao je Maraton više od šest stoljeća nakon bitke. Zapisao je da su na grobu ploče s imenima poginulih po plemenima i da posebni grobovi postoje za Platejce i robove, koji su se tada prvi put borili uz svoje gospodare. Zatim je dodao da se na Maratonu svake noći može čuti rzanje konja i zvuk ljudi u borbi. Onaj tko namjerno dođe gledati taj prizor, piše Pauzanija, od toga nema koristi, ali duhovi se ne ljute na one koji ga slučajno vide. Mještani su poginule štovali kao junake.

Pauzanija tako ne opisuje strah, nego štovanje. Poginuli su za Maratonce bili zaštitnici mjesta, a priča o noćnoj borbi bila je dio tog sjećanja.

Bitka koja se ponavljala kod Edgehilla

Bitka kod Edgehilla 23. listopada 1642. bila je prva velika bitka Engleskog građanskog rata. Kraljevska vojska Karla I. i vojska parlamenta, zajedno gotovo trideset tisuća ljudi, borile su se nekoliko sati, a obje su strane imale velike gubitke.

Malo prije Božića iste godine, prema pamfletu tiskanom u siječnju 1643. pod naslovom A Great Wonder in Heaven (Veliko čudo na nebu), pastiri kraj bojišta, nedaleko od sela Kineton, vidjeli su i čuli kako se bitka ponovno vodi, a prizor su navodno vidjeli i mještani i jedan svećenik. Prema predaji, kralj Karlo I. poslao je kraljevsko povjerenstvo da ispita slučaj, a njegovi su članovi izvijestili da su i sami vidjeli prizor i prepoznali neke poginule, među njima kraljeva zastavnika Edmunda Verneyja. Mještani su potom pokopali mrtve koji su još ležali na polju, a viđenja su, kako se pripovijeda, nakon nekoliko mjeseci prestala.

Popularni tekstovi često ponavljaju da je Edgehill jedino bojište čije je duhove "službeno priznao" britanski državni arhiv. Za tu tvrdnju nema potvrde u arhivskim dokumentima; ona se prenosi iz knjige u knjigu. Sam pamflet je, međutim, stvaran i sačuvan, i pokazuje kako su ljudi 17. stoljeća tumačili prve žrtve rata koji je tek počinjao.

Gettysburg i priče uz svijeću

Bitka kod Gettysburga vođena je od 1. do 3. srpnja 1863. i bila je jedna od najkrvavijih u američkom građanskom ratu. Prema procjeni udruge za očuvanje bojišta, poginulo je, ranjeno, zarobljeno ili nestalo između 46.000 i 51.000 vojnika. Gradske kuće postale su bolnice, a mnogi su poginuli nakon kiša ostali nepokopani, pa je na mjestu bitke osnovano vojničko groblje.

Priče o duhovima kružile su Gettysburgom dugo, ali ih je najpoznatijima učinio Mark Nesbitt. Kao čuvar u Nacionalnom vojnom parku Gettysburg početkom sedamdesetih slušao je posjetitelje kako ga pitaju jesu li ondje viđeni duhovi i počeo je bilježiti njihove priče. Godine 1991. objavio je prvu knjigu Ghosts of Gettysburg, a 1994., na poticaj gradskog turističkog ureda, pokrenuo je noćne šetnje sa svijećama po gradu. Nesbitt je za list Roll Call 2011. rekao da se folklor, odnosno priče o duhovima, može koristiti da povijest postane pamtljivija. Novinar Roll Calla primijetio je da se šetnje često više bave krvavom poviješću bitke nego samim viđenjima.

Zašto se priče vraćaju

Tri primjera dijele isti obrazac: veliko stradanje na jednom mjestu, mrtvi pokopani ondje gdje su pali i zajednica koja živi pored polja. Na Maratonu je priča bila dio štovanja junaka, na Edgehillu dio pobožnog i političkog tumačenja rata, a u Gettysburgu dio turizma i sjećanja. Je li u tim pričama i nešto više od toga, pitanje je na koje svaki čitatelj odgovara prema vlastitim uvjerenjima.