Funayūrei, duhovi japanskih mora

Japanski naziv funayūrei doslovno upućuje na duhove povezane s brodom. Iza njega se nalazi više lokalnih pripovijesti o ljudima koji su umrli utopljenjem ili brodolomom. U nekim pričama mrtvi se okupljaju kao posada; drugdje ih se zamišlja kao svjetla, likove u vodi ili prividna plovila. Zbog toga je korisnije govoriti o skupini predaja nego o jednoj kanonskoj legendi. Mjesto, način pojavljivanja i obrana od duhova mijenjaju se među obalnim zajednicama.

Grabilica bez dna

Čest motiv u zapisima o funayūrei jest zahtjev za hishaku, drvenom grabilicom kojom se zahvaća voda. Duhovi mogu zatražiti da im je mornari posude, a zatim navodno njome pokušavaju zahvatati more i potopiti brod. U nekim inačicama ljudi se spašavaju tako da daju grabilicu kojoj nedostaje dno. Voda tada prolazi kroz nju i ne može napuniti plovilo. Ovaj motiv pojavljuje se u regionalno različitim pričama i ne treba ga predstavljati kao univerzalno pravilo.

YOKAI.JP navodi više mjesta u Japanu s inačicama predaje, od Dan-no-ure do otoka Kōzu i obala Chibe. Isti pregled spominje različita imena, među njima mōjabune, bōko i ayakashi. To su podaci iz suvremenog mrežnog pregleda koji kaže da se oslanja na knjige, lokalne predaje i javne materijale; zbog načina sastavljanja služi kao putokaz, ne zamjenjuje terenska istraživanja ili izvorne zbirke.

Zbirka iz 1841.

Zbirka Ehon hyaku monogatari, odnosno Slikovna knjiga stotinu priča, tiskana je 1841. Smithsonianov Nacionalni muzej azijske umjetnosti vodi primjerak pod tim naslovom i navodi godinu izdanja. U bibliografskim opisima djelo se povezuje s piscem Tōkaenom Michimarom i ilustratorom Takeharom Shunsensaijem. Jedna ilustracija prikazuje bića povezana s brodskim duhovima; slika je povijesni prikaz predodžbe, ne dokumentacija opažanja na moru.

Drugi je važan kontekst način na koji su se zbirke nadnaravnih priča tiskale i čitale u razdoblju Edo. Priče i slike mogle su širiti poznate motive, ali ih i preoblikovati za novu publiku. Zbog toga se jedna ilustracija ne može uzeti kao dokaz da je svaka zajednica zamišljala funayūrei na isti način. Ona potvrđuje da je slika brodskih duhova bila dio tiskane kulture 19. stoljeća.

Mrtvi na morskim putovima

YOKAI.JP opisuje funayūrei kao duhove poginulih na moru i bilježi regionalne razlike u izgledu i načinu na koji napadaju plovila. U nekim mjestima prijete grabilicom, drugdje se javljaju kao neobična svjetla ili kao skupina koja navodi brod s puta. Takve priče povezuju strah od mora s iskustvom gubitka: brodolom ne odnosi samo pojedince nego može ostaviti obitelji i zajednice bez objašnjenja i bez mjesta ukopa.

Istraživač Michael Dylan Foster u knjizi The Book of Yōkai proučava povijest i kulturni kontekst japanskih nadnaravnih bića. Njegov pristup pomaže izbjeći svođenje yōkaija na popis čudovišta: nazivi, priče i slike pripadaju povijesnim kontekstima te se mijenjaju kroz kazivanje i tisak. U ovom članku stoga je funayūrei prikazan kao promjenjiva pomorska predaja, a ne kao potvrđena pojava ili jedno jedinstveno vjerovanje svih Japanaca.

Zapis u japanskoj bazi Kaii/Yōkai sažima članak Fujisawe Morihika iz 1926. u časopisu Densetsu. U njemu se duhovi s broda obraćaju prolaznicima i traže vodu, a mornari im mogu dati grabilicu bez dna kako ne bi napunili plovilo. To je važan rani tiskani primjer motiva, premda ne određuje kada je priča nastala niti koliko je bila raširena.