Šuma Aokigahara podno Fujija

Prije nešto više od tisuću godina Fuji je s boka izlio rijeku lave koja je zatrpala jezero. Na toj se lavi uzdigla šuma toliko gusta i tiha da je Japanci zovu morem drveća, a o njoj kruže priče o duhovima i kompasima koji lude.

Ukratko

Aokigahara je šuma od oko 30 četvornih kilometara na sjeverozapadnom podnožju Fujija, poznata i kao Jukai, "more drveća".
Raste na lavi iz erupcije Jōgan 864.–866., koja je zatrpala veliko jezero Senoumi i od njegovih ostataka stvorila jezera Saiko i Shōjiko.
Kruže priče da u šumi ne rade kompasi i da u njoj obitavaju duhovi yūrei; magnetizam lave zapravo skreće iglu samo kad se kompas položi na stijenu.
Šuma je u japanskoj književnosti i medijima povezana sa smrću, pa lokalne vlasti i udruge ondje provode mjere za zaštitu ljudi u krizi.

Na sjeverozapadnoj strani Fujija, između planine i niza malih jezera, prostire se zelena površina koja se odozgo doima kao ravno, neprekinuto more krošanja. Japanci je zovu Aokigahara ili Jukai, more drveća. Šuma je danas dio Nacionalnog parka Fuji-Hakone-Izu. Na njezinu zapadnom rubu su uređene staze i špilje koje svake godine posjećuju izletnici i školske ekskurzije.

Godina kad je planina gorjela

Godine 864. Fuji se probudio. Za razliku od kasnijih eksplozivnih erupcija, ova je bila bočna: magma se nije probila kroz vrh, nego kroz pukotine na sjeverozapadnom boku planine. Kronike iz razdoblja Heian bilježe padanje kamenja i jezera koja su ključala. Lava je tekla do 866. i ispunila velik dio jezera Senoumi, koje je tada ležalo u podnožju. U bušotini u središtu nekadašnjeg jezera geolozi su kroz slojeve lave bušili oko 135 metara prije nego što su došli do jezerskog mulja. Od jezera su ostala dva manja, Saiko i Shōjiko.

Lava je izlazila iz nekoliko pukotina poredanih u nizu. Geolozi procjenjuju da je u erupciji izašlo najmanje 1,2 kubična kilometra magme, više nego u poznatoj erupciji Hōei 1707. Zajedničkim imenom ti se tokovi nazivaju lavom Aokigahara.

Šuma na kamenu

Na ohlađenoj lavi tisuću godina polako je nastajala nova šuma. Tlo je i danas vrlo tanko i siromašno, jer se na kamenu sporo stvara. Stabla zato pružaju korijenje po površini, preko stijena i kroz pukotine, a tlo je prekriveno debelom mahovinom. U šumi prevladavaju zimzeleni četinjači, među njima japanska kukuta i hinoki čempres, a na starijim dijelovima rastu i bukve i hrastovi.

Tišina je prvo što posjetitelji primijete. Porozna vulkanska stijena i gusta krošnja upijaju zvuk, a vjetar teško prodire među stabla. Vidljivost je mala, staze su malobrojne, a tlo puno udubina i pukotina.

Ispod šume skrivene su špilje nastale u lavi: Narusawa, u kojoj se led zadržava cijelu godinu, Fugaku, špilja vjetra, te špilja šišmiša kod jezera Saiko. Nastale su kad se površina lavnog toka ohladila i stvrdnula, a vruća lava ispod nje nastavila teći i ostavila šuplje kanale.

Kompas koji skreće

Jedna od najraširenijih priča o Aokigahari kaže da ondje ne rade kompasi. Lava sadrži minerale željeza i slabo je magnetična. Kad se kompas položi izravno na stijenu, igla može skrenuti od sjevera. Na uobičajenoj visini, u ruci, kompas radi normalno. Japanske kopnene snage samoobrane od 1956. u toj šumi provode vježbe orijentacije.

Duhovi i stare priče

U japanskoj predaji šuma se povezuje s yūreiima, duhovima umrlih koji ne mogu otići na onaj svijet jer su umrli u tuzi, ljutnji ili bez pravih pogrebnih obreda. Na slikama i u kazalištu iz razdoblja Edo prikazuju se kao blijede prilike u bijeloj odjeći, raspuštene crne kose i često bez stopala. Nesmireni duhovi vezuju se za određena mjesta, a gusta, tiha šuma uz svetu planinu bila je pogodna pozornica za takve priče.

Neki pisci povezuju Aokigaharu i s ubasuteom, pričom da su u teškim vremenima obitelji odvodile starce u planinu. Za Aokigaharu o tome nema pouzdanih povijesnih zapisa, a povjesničari dvoje je li se ubasute uopće stvarno provodio ili je riječ o predaji.

Šuma u književnosti i stvarnosti

Šira je javnost šumu povezala sa smrću nakon romana Nami no tō (Toranj valova) pisca Seichōa Matsumota s početka 1960-ih, čija se radnja završava u Jukaiju, iako su mračne priče o šumi starije od romana. Kasnije su o njoj pisale novine, a u 21. stoljeću i strani mediji te snimatelji videa, ponekad na senzacionalistički način. Takvo je izvještavanje izazvalo oštre kritike, jer smjernice Svjetske zdravstvene organizacije upozoravaju da isticanje nekog mjesta kao "mjesta smrti" može ugroziti ranjive ljude.

Lokalne vlasti zato više ne objavljuju podatke o slučajevima vezanima uz šumu. Na ulazima u šumu postavljeni su natpisi koji posjetitelje u teškoćama potiču da misle na svoje bližnje i javi se službama za pomoć, s brojevima telefona. Policija i volonteri od 1970. svake godine organizirano pretražuju šumu, a lokalne patrole razgovaraju s posjetiteljima za koje se čini da su u nevolji i nude im pomoć. O šumi i ljudima koji su ondje bili u krizi pisao je 1988. i psihijatar Yoshitomo Takahashi, jedan od japanskih stručnjaka za prevenciju samoubojstva.

Ako ti je teško ili razmišljaš o samoubojstvu, pomoć je dostupna: u Hrvatskoj možeš nazvati Plavi telefon na 01 4833 888, djeca i mladi Hrabri telefon na 116 111, a u hitnom slučaju 112.

Kronologija

864.: Počinje erupcija Jōgan na sjeverozapadnom boku Fujija.
866.: Erupcija završava; lava je ispunila veći dio jezera Senoumi.
1956.: Japanske kopnene snage samoobrane počinju vježbe orijentacije u šumi.
Početak 1960-ih: Roman *Nami no tō* Seichōa Matsumota povezuje šumu sa smrću u široj javnosti.
1970.: Policija i volonteri počinju svake godine pretraživati šumu.
1988.: Yoshitomo Takahashi objavljuje stručni rad o šumi i ljudima u krizi.
2003.: Bušotina u nekadašnjem jezeru Senoumi pokazuje da je erupcija Jōgan izbacila najmanje 1,2 kubična kilometra magme.

Ključne osobe

Seichō Matsumoto: Japanski pisac čiji je roman *Nami no tō* šumu učinio poznatom široj javnosti.
Yoshitomo Takahashi: Japanski psihijatar i stručnjak za prevenciju samoubojstva koji je 1988. pisao o Aokigahari.
Kirsten Cather: Američka japanologinja koja je u knjizi iz 2024. analizirala kako su književnost i mediji oblikovali sliku šume.

Što se zna

Šuma raste na lavi erupcije Jōgan iz 864.–866. i pokriva oko 30 četvornih kilometara.
Lava je zatrpala velik dio jezera Senoumi, od kojeg su ostala jezera Saiko i Shōjiko.
Tlo u šumi je tanko i siromašno, pa korijenje stabala raste po površini lave.
Lava je slabo magnetična i skreće iglu kompasa samo kad se on položi na stijenu.
Lokalne vlasti provode mjere prevencije: natpise s brojevima za pomoć, patrole i suzdržano objavljivanje podataka.

Otvorena pitanja

Koliko je stara veza šume s pričama o duhovima, a koliko je nastala tek u 20. stoljeću?
Je li se *ubasute* ikada stvarno provodio u Japanu?
Kako mediji mogu pisati o šumi, a da ne pridonose njezinu mračnom ugledu?

Teorije

Mračni ugled šume stvorili su ponajprije roman Seichōa Matsumota i kasniji mediji
Ugled šume potječe iz starijih predaja o duhovima i svetoj planini, a književnost ga je samo pojačala
Tišina, gustoća i neprohodna lava izazivaju nelagodu, pa privlače priče