Houdini protiv medija

Harry Houdini rođen je 1874. u Budimpešti kao Erik Weisz, sin rabina, a kao dijete s obitelji je doselio u SAD. Postao je najpoznatiji zabavljač svoga doba: oslobađao se lisičina, luđačkih košulja i spremnika s vodom. Godinama je bio i predsjednik Društva američkih mađioničara, koje je želio očistiti od varalica.

Majstor trikova među duhovima

U 1920-ima Houdini je odlučio pokazati kako mediji iskorištavaju ožalošćene koji na seansama traže svoje umrle. Imao je prednost pred znanstvenicima koji su ih ispitivali: znao je trikove. Ono što je fizičaru izgledalo neobjašnjivo, mađioničaru je bio poznat zahvat.

Kako je postajao slavan kao "razbijač medija", Houdini je na seanse počeo dolaziti prerušen, u pratnji novinara i policajca. Na pozornici je ponavljao pojave sa seansi i objašnjavao kako se izvode. Da bi pokazao kako nastaju "fotografije duhova", dao se snimiti uz lik nalik Abrahamu Lincolnu. Godine 1924. razotkrio je i Španjolca Joaquína Argamasillu, koji je tvrdio da čita kroz zatvorene metalne kutije: Argamasilla je virio ispod povoja na očima i neprimjetno podizao rub kutije. Iste je godine objavio knjigu A Magician Among the Spirits (Mađioničar među duhovima).

Nagrada Scientific Americana

Časopis Scientific American ponudio je novčanu nagradu mediju koji pod znanstvenim nadzorom pokaže nadnaravne sposobnosti. U povjerenstvu su bili psiholog s Harvarda William McDougall, istraživač Walter Franklin Prince, fizičar Daniel Frost Comstock, istraživač i pisac Hereward Carrington te Houdini.

Najjača kandidatkinja bila je Mina Crandon iz Bostona, žena uglednog kirurga Le Roija Crandona, koja je nastupala pod imenom Margery. Tvrdila je da preko nje govori njezin pokojni brat Walter. Na seansama u njezinoj kući u Ulici Lime 10 predmeti su se pomicali, a zvonca zvonila u mraku. Margery je bila šarmantna, nije tražila novac za sebe i imala je ugledne zagovornike, među njima i Arthura Conana Doylea. Muž ju je za nagradu prijavio 23. lipnja 1924.

Seanse u Ulici Lime

J. Malcolm Bird, urednik časopisa koji nije bio član povjerenstva, javio je Houdiniju da bi Margery mogla dobiti nagradu. Houdini je s drugim članovima prisustvovao seansama 23. i 24. srpnja 1924. Tvrdio je da je vidio kako se Margery oslobodila nadzora i nogom dosegnula zvono. Bird je ipak u članku za časopis hvalio njezine sposobnosti, a novine su pisale isto.

U kolovozu je Houdini donio drveni sanduk iz kojeg su virili samo Margeryna glava i ruke. Na seansi 25. kolovoza zvono na stolu pred sandukom ipak je zazvonilo, ali se pri paljenju svjetla pokazalo da je poklopac sanduka nasilu otvoren. Na jednoj seansi u sanduku je pronađen sklopivi metar, kojim je, prema Houdiniju, mogla vratom dosegnuti zvono. Margery je optužila Houdinija i njegova pomoćnika Jima Collinsa da su ga podmetnuli. Obojica su to nijekala. Pisac William Lindsay Gresham 1959. citirao je Collinsa kako priznaje podmetanje, ali je povjesničar magije Milbourne Christopher taj citat odbacio kao izmišljotinu, a istraživač Massimo Polidoro piše da je događaj i danas dvojben.

Kad je Comstock 27. kolovoza Margery stavio u napravu koja joj je čvrsto držala noge, a ruke joj je držao ispitivač, na seansi se nije dogodilo ništa neobično. Povjerenstvo je bilo podijeljeno, ali je za Margery na kraju glasovao samo Carrington, i nagrada nije dodijeljena. Houdini je objavio brošuru o njezinim trikovima i počeo ih izvoditi na pozornici.

Ruka od jetre i otisak prsta

Margery je nastavila nastupati sve do smrti 1941., a ispitivanja su se nastavila. Povjerenstvo profesora s Harvarda 1925. zaključilo je da je riječ o prijevari, nakon što je jedan od njih vidio kako iz krila vadi predmete. Fizičar Robert Williams Wood 1926. u mraku je dotaknuo "ektoplazmatski" štapić i pratio ga do njezinih usta. Parapsiholog Joseph Banks Rhine iste je godine opisao kako je nogom gurnula trubu da bi se činilo da lebdi. Otisak prsta koji je navodno ostavio duh njezina brata Waltera u vosku pokazao se otiskom njezina zubara, koji je priznao da ju je naučio kako se otisci rade. Walter Franklin Prince nazvao je slučaj 1934. "najdomišljatijim, najupornijim i najfantastičnijim spletom prijevare u povijesti psihičkih istraživanja".

Prijatelj koji nije vjerovao

Houdini i Arthur Conan Doyle, tvorac Sherlocka Holmesa i najpoznatiji britanski zagovornik spiritizma, neko su vrijeme bili prijatelji. Doyle nije prihvaćao Houdinijeva razotkrivanja. Bio je uvjeren da Houdini svoje bijegove izvodi nadnaravnim moćima i da njima ometa medije koje ispituje, i to je napisao u knjizi The Edge of the Unknown. Spor oko medija, a osobito oko Margery, pretvorio ih je u javne protivnike.

Rosabelle, vjeruj

Houdini je umro 31. listopada 1926. Prije smrti dogovorio je sa ženom Bess šifru: ako se nakon smrti uspije javiti, poslat će poruku "Rosabelle, vjeruj". Rosabelle je bila njihova omiljena pjesma. Bess je deset godina na Noć vještica održavala seanse. Godine 1929. medij Arthur Ford tvrdio je da je primio šifru, a Bess je to isprva prihvatila, ali je kasnije rekla da je događaj bio namješten. Šifra se, kako se pokazalo, mogla doznati iz postojećih tragova, a dokazi za to pronađeni su nakon Fordove smrti 1971.

Posljednju seansu Bess je održala 1936. na krovu hotela Knickerbocker u Los Angelesu. Nakon nje ugasila je svijeću koju je od njegove smrti držala upaljenu uz njegovu fotografiju. Mađioničari diljem svijeta i danas svake godine održavaju seanse za Houdinija.