EVP, elektronički glasovi s onu stranu

Kad je u 19. stoljeću nastao spiritizam, pokret koji vjeruje da se s umrlima može razgovarati preko medija, njegovi su sljedbenici rado posezali za novim izumima. Fotografija je trebala zabilježiti duhove, a kad se pojavilo snimanje zvuka, pokušalo se snimiti i njihove glasove. Thomas Edison je 1920. u jednom razgovoru rekao da bi osjetljiv uređaj za snimanje bio bolji način za komunikaciju s duhovima od kucanja po stolu, ali je 1926. izjavio da je to bila šala.

Glasovi u vrpci

Američki fotograf Attila von Szalay, koji je pokušavao fotografirati duhove, od 1941. pokušavao je snimiti i glasove umrlih. Uspjeh je, prema vlastitu sudu, postigao tek 1956., kad je prešao na magnetofon s kolutima. S Raymondom Baylessom izradio je uređaj s mikrofonom u izoliranom ormariću i na vrpcama našao zvukove koje nitko nije čuo kroz zvučnik. Njihov je rad 1959. objavio časopis Američkog društva za psihička istraživanja.

Iste je godine pjev ptica snimao Friedrich Jürgenson, slikar rođen 1903. u Odesi, koji je od 1943. živio u Švedskoj, naslikao nekoliko portreta pape Pija XII. i tada stanovao u Mölnbu u pokrajini Södermanland. Kad je preslušao vrpcu, učinilo mu se da uz ptice čuje i ljudski glas. Izvori se razlikuju u tome čiji: prema jednima je prepoznao glas pokojne majke, a prema drugima glas oca i zatim pokojne žene koja ga zove imenom.

Jürgenson je nastavio snimati. Najprije je ostavljao magnetofon da radi uz mikrofon u tihoj sobi, a zatim ga je spojio s radijskim prijamnikom ugođenim na srednji val između postaja. Na vrpcama je čuo kratke rečenice sastavljene od riječi na više jezika. Snimke je 1963. predstavio na konferenciji za novinare, a 1964. objavio je knjigu Rösterna från rymden (Glasovi iz svemira). Do smrti 1987. snimio je, prema procjeni, oko 130 vrpci, ali su izvorne vrpce nakon njegove smrti nestale.

Sto tisuća snimki

Knjigu je 1964. pročitao Konstantīns Raudive, latvijski pisac i psiholog koji je nakon Drugog svjetskog rata živio u izbjeglištvu i predavao na Sveučilištu u Uppsali. Sljedeće se godine sastao s Jürgensonom i počeo s njim snimati. Prvi su pokušaji, kako je Raudive pisao, dali samo slabe, nerazgovijetne glasove. A onda je jedne noći, preslušavajući vrpcu, čuo nekoliko glasova na njemačkom, latvijskom i francuskom. Posljednji je bio ženski glas koji je rekao: "Idi spavati, Margarete." Raudive je to povezao s Margarete Petrautzki, prijateljicom čija ga je nedavna smrt jako potresla.

Raudive je posljednjih deset godina života posvetio snimanju. Uz pomoć tehničara snimio je više od 100.000 snimki, dio u prostoriji zaštićenoj od radijskih valova, i pozivao je slušatelje da ih sami odgonetnu. Glasovi su, prema njegovu opisu, govorili vrlo brzo, mješavinom jezika, u ritmu i skraćenim rečenicama nalik brzojavu. Knjiga Unhörbares wird hörbar (Nečujno postaje čujno) izašla je 1968., a engleski prijevod Breakthrough 1971. Raudive je umro 1974.

Od Spiricoma do "kutije duhova"

Pojava je nakon Raudivea dobila stalne sljedbenike. William O'Neil izradio je 1980. uređaj Spiricom, za koji je tvrdio da je napravljen prema uputama koje je dobio od pokojnog znanstvenika, a njegov partner George Meek predstavio ga je 1982. u Washingtonu kao sredstvo za dvosmjerni razgovor s umrlima. Nitko nije uspio ponoviti te rezultate. Sarah Estep osnovala je 1982. američko udruženje za elektroničke glasove. Frank Sumption 2002. izradio je "kutiju duhova", radio koji brzo preskače postaje i od djelića zvuka slaže odgovore.

Danas se za snimanje uglavnom koriste digitalni diktafoni, a EVP je postao stalan dio televizijskih emisija o ukletim kućama.

Pokus u Kanadi

Imants Barušs, psiholog sa Sveučilišta Zapadnog Ontarija, 1997. ponovio je pokuse prema Raudiveovim uputama. Radio je bio ugođen na praznu frekvenciju, a u 81 sesiji snimljeno je ukupno 60 sati i 11 minuta. Za vrijeme snimanja sudionik je sjedio u tišini ili se pokušavao obratiti mogućim glasovima. Barušs je zabilježio nekoliko zvukova nalik glasovima, ali premalo i preslučajnih da bi ih se moglo smatrati podacima. U radu objavljenom 2001. zaključio je da su glasove na vrpcama doista našli, ali da nijedan nije bio jasno neobjašnjiv, a kamoli pripisiv umrlima.

Znanstvenici pojavu najčešće objašnjavaju slušnom pareidolijom, sklonošću mozga da u nasumičnom šumu čuje riječi na vlastitom jeziku. Drugi uzroci su radijske smetnje koje prijamnik i magnetofon mogu uhvatiti, zvukovi samog uređaja i, u nekim slučajevima, podvale. Zagovornici odgovaraju da su neki glasovi snimljeni u zaštićenim prostorijama i da slušatelji neovisno jedni o drugima čuju iste riječi.