Telekineza

Na Sveučilištu Princeton gotovo tri desetljeća ljudi su sjedili pred elektroničkim uređajem i željeli da baca malo više jedinica nego nula. Laboratorij je izvijestio o učinku od jedva desetinke posto, i oko te desetinke vodi se jedna od najdužih rasprava parapsihologije.

Ukratko

  • Telekineza ili psihokineza navodna je sposobnost da se umom, bez dodira i bez poznate sile, pomaknu ili promijene predmeti.
  • U 19. stoljeću tvrdnje su dolazile iz seansi s medijima, od 1930-ih iz laboratorijskih pokusa s kockama, a od 1970-ih iz pokusa s elektroničkim generatorima slučajnih brojeva.
  • Laboratorij PEAR na Sveučilištu Princeton od 1979. do 2007. izvijestio je o malom, ali statistički značajnom učinku namjere na takve uređaje.
  • Metaanaliza iz 2006. potvrdila je vrlo mali ukupni učinak u 380 istraživanja, ali i pokazala da on može nastati zbog neobjavljenih neuspjelih pokusa.

Fotografija iz Flammarionova salona prikazuje stol koji lebdi nekoliko centimetara iznad poda dok ljudi oko njega drže ruke na njegovoj ploči. Takve su slike krajem 19. stoljeća obilazile Europu kao dokaz da medij može pokretati predmete snagom koja izvire iz nje same. Talijanski medij Eusapia Palladino bila je najpoznatija među njima. Ispitivali su je ugledni znanstvenici, a magičar Joseph Rinn i psiholog Hugo Münsterberg tvrdili su da su je uhvatili kako stol podiže nogom i predmete pomiče trikovima.

Kocke na Sveučilištu Duke

Godine 1933. biologu Josephu Banksu Rhineu na Sveučilištu Duke javio se mladi kockar uvjeren da ponekad može utjecati na pad kocke samom željom. Rhine je bio skeptičan, ali je zaključio da se ta tvrdnja može lako provjeriti brojanjem. U prvom formalnom pokusu 25 ispitanika željelo je da zbroj dviju kocaka bude veći od sedam. Slučajno se to događa u 41,7 posto bacanja, a ispitanici su postigli nešto više, što je uz velik broj bacanja bilo statistički značajno.

Rhine je posumnjao da kocke s udubljenim točkicama nisu jednako teške na svim stranama, pa je u sljedećem pokusu tražio da ispitanici žele mali zbroj. Rezultati su opet bili iznad slučajnosti. S vremenom je uveo kockarske kocke, nasumičan izbor željene strane i strojeve koji su kocke bacali i fotografirali. Godine 1943. objavio je pregled dvadeset pokusa provedenih kroz devet godina.

Kritičari su pronašli slabe točke. Richard Kaufman sa Sveučilišta Yale 1952. tajno je snimao ispitanike koji su sami bilježili rezultate: oni koji su vjerovali u telekinezu griješili su u korist pojave, a oni koji nisu vjerovali u suprotnom smjeru. Sličan uzorak pogrešaka pronađen je i u Rhineovim pokusima. Psiholog Edward Girden 1962. objavio je oštru kritiku ranih pokusa s kockama, nakon koje je to istraživanje gotovo zamrlo.

Žena iz Lenjingrada i dva mlada mađioničara

Tijekom Hladnog rata iz Sovjetskog Saveza stizali su nijemi crno-bijeli filmovi na kojima Nina Kulagina, kućanica iz Lenjingrada, naizgled pomiče predmete na stolu ne dodirujući ih. Za jedne su ti snimci bili najjasniji dokaz telekineze, a magičari i skeptici tvrdili su da se isti učinak postiže skrivenim nitima i magnetima. Kulagina je 1987. djelomično dobila tužbu za klevetu protiv sovjetskog časopisa koji ju je optužio za prijevaru.

U Americi su od 1979. do 1981. istraživači laboratorija McDonnell na Sveučilištu Washington u St. Louisu izvještavali o dvojici mladića koji savijaju metal i stvaraju slike na filmu. Magičar James Randi tada je otkrio da su to njegovi suradnici, mladi mađioničari Steve Shaw i Michael Edwards, koje je poslao da provjere mogu li istraživači prepoznati običan trik. Pothvat je nazvao Projekt Alfa.

Stroj koji baca nule i jedinice

Laboratorij PEAR (Princeton Engineering Anomalies Research) osnovao je 1979. Robert Jahn, tada dekan tehničkog fakulteta Sveučilišta Princeton. Umjesto kocaka koristio je elektroničke generatore slučajnih događaja, uređaje koji nasumično proizvode nizove nula i jedinica. Ispitanik je pred uređajem namjeravao postići više jedinica, više nula ili ništa. Jahn je 1982. pristup opisao u časopisu Proceedings of the IEEE, a laboratorij je kroz godine prikupio milijune pokušaja.

Učinci su bili vrlo mali, između desetinke i jednog posto, ali statistički značajni. Kritičari su upozorili da je jedan ispitanik, vjerojatno član osoblja, sudjelovao u oko 15 posto pokušaja i bio odgovoran za polovinu ukupnog učinka, te da njemačke ustanove, pa ni sam PEAR, učinak nisu uspjeli ponoviti. Laboratorij je zatvoren u veljači 2007.

Što pokazuje 380 istraživanja

Godine 2006. psiholog Holger Bösch i suradnici objavili su u časopisu Psychological Bulletin metaanalizu 380 istraživanja s generatorima slučajnih brojeva. Ukupni učinak bio je statistički značajan, ali vrlo malen, a mala istraživanja imala su znatno veće učinke od velikih. Simulacija je pokazala da bi takav uzorak mogao nastati kad bi se neuspjeli pokusi češće ostavljali neobjavljeni. Dean Radin, Roger Nelson i suradnici u istom su broju časopisa osporili to objašnjenje i ustvrdili da podaci i dalje upućuju na stvaran učinak.

Kronologija

  1. 25. studenoga 1898.: Snimljena je fotografija seanse s Eusapijom Palladino u domu Camillea Flammariona.
  2. 1933.: Joseph Banks Rhine počinje pokuse s kockama na Sveučilištu Duke.
  3. 1943.: Rhine objavljuje pregled dvadeset pokusa s kockama.
  4. 1952.: Richard Kaufman otkriva da ispitanici griješe u bilježenju u skladu sa svojim uvjerenjima.
  5. 1962.: Edward Girden objavljuje kritiku pokusa s kockama.
  6. 1979.: Robert Jahn osniva laboratorij PEAR na Sveučilištu Princeton.
  7. 1979.–1981.: Projekt Alfa: Randijevi suradnici zavaravaju laboratorij u St. Louisu.
  8. 1987.: Kulagina djelomično dobiva tužbu za klevetu protiv sovjetskog časopisa.
  9. 2006.: Metaanaliza 380 istraživanja s generatorima slučajnih brojeva.
  10. Veljača 2007.: Laboratorij PEAR je zatvoren.

Ključne osobe

  • Eusapia Palladino: Talijanski medij čije su seanse s pokretnim stolovima ispitivali europski znanstvenici.
  • Joseph Banks Rhine: Utemeljitelj laboratorijske parapsihologije koji je telekinezu ispitivao kockama.
  • Nina Kulagina: Sovjetska žena snimljena kako naizgled pomiče predmete bez dodira.
  • James Randi: Magičar koji je Projektom Alfa pokazao da istraživači ne prepoznaju trikove.
  • Robert Jahn: Dekan tehničkog fakulteta u Princetonu i osnivač laboratorija PEAR.
  • Holger Bösch: Psiholog koji je vodio metaanalizu 380 pokusa s generatorima slučajnih brojeva.
  • Dean Radin: Parapsiholog koji je branio rezultate pokusa s generatorima slučajnih brojeva.

Što se zna

  1. Rhine je pokuse s kockama počeo 1933. i 1943. objavio pregled dvadeset pokusa.
  2. U Projektu Alfa dva mlada mađioničara uvjerila su istraživače da imaju telekinetske sposobnosti.
  3. Laboratorij PEAR djelovao je na Sveučilištu Princeton od 1979. do veljače 2007. i izvijestio o učincima između desetinke i jednog posto.
  4. Metaanaliza iz 2006. našla je vrlo mali ukupni učinak i jaku vezu između veličine istraživanja i veličine učinka.
  5. Odbor Nacionalne akademije znanosti SAD-a 1987. zaključio je da nema znanstvenih dokaza za telekinezu.

Što tvrde zagovornici

  • Stotine neovisnih pokusa s kockama i elektroničkim uređajima zajedno daju rezultat koji je vrlo teško pripisati slučaju.
  • Elektronički generatori isključuju fizički dodir, pa varanje i pristranost u bilježenju ne mogu objasniti rezultate.
  • Za objašnjenje učinka neobjavljenim neuspjesima trebao bi postojati nevjerojatno velik broj skrivenih pokusa.
  • Pravilnosti u podacima, poput pada uspješnosti prema kraju svakog zapisnika, teško je objasniti pogreškama.

Što kažu kritičari

  • Gotovo svi slavni slučajevi pomicanja predmeta završili su otkrivanjem trikova ili nisu provjereni pod nadzorom magičara.
  • Učinci se pojavljuju samo na granici statističke mjerljivosti i nestaju kad su istraživanja veća.
  • Pokusi PEAR-a nisu ponovljeni u drugim laboratorijima, a velik dio učinka dao je jedan ispitanik.
  • Kad bi um mogao pomicati tvar, to bi se moglo izravno izmjeriti osjetljivom vagom, bez složene statistike.

Otvorena pitanja

  • Zašto su mala istraživanja s generatorima slučajnih brojeva sustavno davala veće učinke od velikih?
  • Koliko je neuspjelih pokusa s kockama i uređajima ostalo neobjavljeno?
  • Bi li unaprijed prijavljen pokus s velikim brojem ispitanika u više laboratorija razriješio pitanje?

Teorije

  • Um može slabo, ali mjerljivo utjecati na fizičke sustave
  • Mali učinci posljedica su neobjavljenih neuspjeha i statističkih pogrešaka
  • Upečatljive pojave s medijima i nadarenima objašnjavaju se trikovima
  • Pitanje ostaje otvoreno dok veliki neovisni pokusi ne daju jasan odgovor

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Jahn, R. G. i Dunne, B. J. (1987). Margins of Reality: The Role of Consciousness in the Physical World. Harcourt Brace Jovanovich.
  • Radin, D. (1997). The Conscious Universe. HarperEdge.
  • Hansel, C. E. M. (1966). ESP: A Scientific Evaluation. Scribner.

Izvori